Predsjednik Evrospkog savjeta Donald Tusk nedavno je isprovocirao ljutu polemiku izjavivši da pristalice Bregzita “čeka posebno mjesto u paklu” jer se za njega zalažu bez konkretnog plana realizacije. Za ozlojeđene bregzitovce ta izjava je ovaploćenje bezdušne i moralističke pozicije EU tehnokratije u Briselu. Britanska premijerka Tereza Mej izdala je saopštenje u kojem je osudila Tuskovu izjavu.
Ali, odgovor Tereze Mej teško da ima značaja. Ona je već produžila rok za “ključno glasanje” o sporazumnom izlasku iz EU, i faktički time potvrdila da će do samog kraja biti bez konkretnog plana. Uz ovaj tempo odlaganja i prolongiranja rokova, Bregzit može trajati beskrajno.
Tuskova “užasna uvreda” sadržana je u glasno izgovorenoj banalnoj i univerzalnoj istini. Bilo da ste u Londonu, Vašingtonu ili bilo gdje drugo, nikada ne treba ulaziti u pregovore bez jasnih ciljeva i saznanja o tome kako će odgovoriti druga strana. Zato su tokom čitave istorije državnici, kakav je Oto fon Bizmark, diplomatiju gledali kao partiju šaha. Bizmark je odlično shvatao sljedeće: nije dovoljno samo premještati figure - treba predvidjeti nekoliko poteza unaprijed.
Što se tiče teoloških pojmova u Tuskovoj optužbi, možemo reći da je pominjanje pakla sasvim umjesno s obzirom da je riječ o političarima, u najvećoj mjeri, sekularizovane Evrope. Na kraju krajeva, čak su se i mnogi pripadnici hrišćanskog klera već izdigli iznad vjerovanja u vječne paklene muke nakon smrti. A angikanska crkva je napustila ideju čistilišta još u XVI vijeku, tokom reformacije.
U klasičnom komadu Kristofera Marloa “Doktor Faust” (1592) glavni junak pita Mefistofela zašto se sjedi u njegovom kabinetu a ne u paklu. “A zar ovo nije pakao”, odgovara Mefistofel, “ i zar ja nisam u njemu?” Podjednako sažet bio je i Sartr: “Pakao to su drugi”.
To što se podrazumijeva pod “paklom” u savremenom političkom kontekstu otvoreno je za diskusiju barem dok se ne pojavi Dante XXI vijeka i ponudi nam sveobuhvatnu eshatologiju i novu mapu Inferna. Na primjer, za bivšu državnu sekretarku SAD, Medlin Olbrajt, koja je u odbrani neuspješne predsjedničke kandidature Hilari Klinton 2016. godine rekla da je pakao krajnje odredište za “žene koje ne pomažu jedna drugoj”. Očigledno je Olbrajt nije prorekla ognjenu perspektivu za 42 odsto žena među biračima koji su podržali Trampa.
U međuvremenu, neki italijanski novinari pogrešno su zaključili da čak i papa Franjo izostavlja ideju pakla. On je u stvari postavio pakao u centar svog viđenja čovječanstva. Franjo napominje da je pakao najprije proizašao iz arogancije pobunjenog anđela ili oholosti. Kako nam je objasnio 2015. godine, porok je duboko ukorijenjen u čovjekovoj psihi, a arogancija u suštini predstavlja poruku Bogu: “Ti se brini o sebi, jer ću se ja sam pobrinuti za sebe”. Iz toga proizilazi: “niko te ne šalje u pakao već tamo odlaziš jer si tako izabrao”. Bregzit predstavlja upravo takav put. Ako je pakao ubjeđenje da nam ne trebaju drugi i da se treba brinuti samo o sebi, onda su bregzitovci već tamo. Oni koji vjeruju samo u sebe ne vide potrebu za pregovorima jer smatraju da će se druga strana jednostavno potčiniti njihovoj volji.
Međutim, u međunarodnim odnosima, uvjerenje da neko može jednostano da reguliše sva pitanja, stvara pakao u kojem su i drugi prisiljeni da žive. U tom smislu, pakao je ono što se događa kada se ljudi prepuste iskušenju samoopredjeljenja i “suvereniteta”, stvarajući neprekidni ciklus napregnutih uzajamnih odnosa i destruktivnog jednostranog pristupa. Takva varijanta pakla može trajati dugo zato što svaka strana ima sopstveno selektivno pamćenje i žudi da kazni onu drugu stranu.
Iako se čini da uspostavljanje punog suvereniteta otvara beskonačne nove mogućnosti, a to bregzitovci i govore, ono u stvari ograničava izbor. Na primjer, oni koji odbacuju sporazume pozivaju i druge da to čine i tako još više komplikuju mogućnost dostizanja bilo kakvih dogovora. A onaj ko je sebe ubijedio da može slobodno da izabere između velikog broja nerealizovanih mogućnosti, po pravilu, živi sa stalnim žaljenjem za onim što je moglo biti. To je zamka koju je postavila oholost.
Na taj način, slično Tantalu, koji beskrajno pokušava da dohvati plod koji visi van njegovog domašaja, Ujedinjeno Kraljevstvo želi da zaključuje trgovinske sporazume koje njegovo članstvo u EU onemogućava. Ostaje da se vidi šta će to značiti u praksi. Velika Britanija može težiti maksimalnom procvatu promovišući deregulaciju u najvećoj mogućoj mjeri. Ipak, da bi realizovala profitabilnu trgovinu sa drugim zemljama ili EU, ona će svejedno morati da odgovori njihovim regulativnim standardima koji se tiču bezbjednosti, kvaliteta i tako dalje. Osim toga, van regulativnog okvira EU, novoosvojena sloboda Velike Britanije takođe podrazumijeva nove obaveze koje se tiču uvođenja propisa koji štite stanovnike UK.
Zato je realno pitanje da li je taj bijeg uopšte moguć. Kad bi Mej sakupila hrabrosti, ona bi izjavila sljedeće: “Bregzit je užasna greška. Odluke je donesena nakon kampanje laži i zlonamjernog inostranog uticaja i očigledno je da će njegovi troškovi umnogome prevazići korist od njega. Zato je moja vlada riješila da ga ne nastavi. Usmjesto toga obavezujemo se da radimo sa EU na rješavanju britanskih problema i pripremama za neizvjesnu budućnost”.
Takav je stav, razumije se, nemoguć zato što je Mej već napravila nepopravljivu štetu kroz svoje prethodne odluke. U vremenu koje dolazi, nju i Veliku Britaniju čekaju samo veće kazne. Kao prvo, na površinu će isplivati mračna stvarnost na terenu i ina će se na šokantan način razlikovati od onoga što je moglo biti. Zatim će neko morati da snosi odgovornost za to. A svaljivanje krivice na nekog je samo po sebi kazna. Danteova heroina, preljubnica Frančeska da Rimini, troši ostatak vječnosti neprestano svaljujući krivicu za svoja djela na sve i svakog osim na sebe.
Bregzit nagovještava sličnu nacionalnu sudbinu. Debate u Vestminsteru i Vajtholu ne pokazuju znakove ni brzog ali ni sporog kraja, a ono što postaje sve očiglednije je - Bregzit je vječno prokletstvo.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
