Sredinom februara vratila sam se kući. Bila sam na razmjeni studenata u Budimpešti gdje sam provela jedan zimski semestar. U momentima je bilo i ljepše nego kod kuće, ali društvene mreže su me vraćale u moj grad Bar i moju državu Crnu Goru.
Moj otac je tokom ljeta obavještavao javnost o šteti koje naftne bušotine mogu izazvati u Jadranskom moru. Tokom te borbe, koja je dugo trajala, na jesen su došli bageri kod “krugova” moje srednje škole. Došli su da ih ruše. Došli su da sijeku i čemprese.
Posmatrala sam to iz daleka. Bila sam u kontaktu sa ljudima koji se bore, među kojima je i moja porodica.
Pratila sam višemjesečne proteste u Baru. Duša me je boljela za moja srednjoškolska sjećanja. Jednog jutra, zvala me majka i rekla: “Priveli su tatu”. Mog tatu? Zašto bi ga priveli? On nije nasilan čovjek. On je toliko pribran da se nekad plašim za njegovo zdravlje. Kaže mama: “Nije im dao da uđu na gradilište, pa su ga priveli”. E, neka im nije dao. Tata je uvijek bio moj heroj.
Nakon par dana, jedne novine su oklevetale su mog oca. Prešla sam preko toga ubrzo, poznavajući njihovu uređivačku politiku, uprkos tome što sam u istoj redakciji obavila praksu i uprkos predstavi da oni poštuju Kodeks novinara/novinarki Crne Gore.
Došlo je do velikog građanskog protesta “97000 - Odupri se”. Nisam znala da je moj tata u organizaciji dok se nisam vratila kući. Po povratku na fakultet, nisam primjećivala nikakve promjene, osim da je studentsko vijeće Političkih nauka za sebe ogradilo dio hodnika. Pitah kolegu: “Vuče, hoće li se dizat ovi studenti?”, a on mi reče: “Pa hajde da ih budimo. Hoćeš?” “Hoću”.
Tako su se udružili začetnici “samoproklamovane” Studentske inicijative Crne Gore. Kćerka čovjeka koji je javnosti poznat kao “štrajkač po zanimanju iz Bijelog Polja” i momak koji je kroz medij predstavljen kao anti-NATO borac koji vrbuje studente. Kakav spoj.
Hvala Bogu, Crna Gora je mala. ‘Ajde što se sve zna, nego se svi poznajemo. Viđe jedna djevojka iz Nikšića transparent na protestu 23. februara, pa nas je našla preko društvenih mreža. Počeli smo da se družimo i dogovaramo šta da radimo.
Većina koja je kontaktirala Vuka i mene se žalila na stvari kao što su: netransparentni izbori koji se dese u dva dana a pritom su namješteni, određenim profesorima se plaća za prolaz na ispitu, neprimjereno vrijeme rada biblioteka i studentskih službi... i sve do slomljenih stolica i plafona koji prokišnjavaju. Rekosmo da moramo probuditi odgovorne. Postavismo sebi pitanje: “Ko se bavi interesima studenata?” Tako i odgovorismo: “Pa, Studentski parlament Univerziteta”. Oni su, kao, nezavisna organizacija a dobijaju novac od UCG, nadležnih ministarstava, sopstvenih projekata (žurki i “-jada”) itd. A gdje taj novac ide? Aha. Ne znamo. A kako se oni dogovaraju gdje će taj novac? Na sjednicama? Čekaj, čekaj. Imaju li oni sjednice uopšte? Bože. Kako nismo razmišljali o ovome ranije? E pa, sad je vrijeme da se digne buna.
Eto, tako se rodila Studentska inicijativa. Dugo nam je trebalo da smislimo ime. Ali smo ga smislili tek nakon 2. marta gdje se pojavilo oko 200 studenata pred veliki protest “Odupri se” i pokazali da su studenti tu.
Na sastancima se redovno pojavljuju novi ljudi, iznoseći svoje ideje. Onima koji misle da nas nema: ima nas. I to ćete vidjeti 16. marta. Oslobodite se svi svojih režimskih lanaca. Poslije subote, nećete biti ono što ste bili one prethodne.
Često nas pitaju: “Pa jeste li vi dio organizacije #oduprise ili ‘samo onako’”? Odgovor je i više nego jednostavan. Mi smo inspirisani i ohrabreni velikim protestom, a u naša djela se miješaju samo slobodni studenti.
Sara KURGAŠ, studentkinja FPN
Bonus video:
