Prijatelji ga opisuju kao muškarca blagog glasa, mirnog i povučenog nastupa - ali sa „čvrstim jezgrom”: čovjek koji posjeduje nepogrešivi unutrašnji kompas. Jovo Martinović (45) je svakako nesalomiv u pitanju držanja distance prema moćnicima, što ga je i dovelo u probleme. On je jedini crnogorski novinar koji prevashodno radi sa međunarodnim medijima, npr. „Economist” ili „Times”, i koji važi sa veoma okretnog na međunarodnom terenu, iako dolazi iz male jadranske države.
Možda se upravo i stoga drži podalje od mnogih, jer je odrastao u Crnoj Gori, idealnom biotopu balkanskih intriga i kumovskih kombinacija.
U srijedu mu je u Beču dodijeljena Press Freedom Award 2019 „Reportera bez granica”. Rubina Mering, predsjednica ove svjetski čuvene organizacije, je ovako obrazložila odluku:
„Ovim želimo da ojačamo one u Crnoj Gori, koji pišu nezavisno, kritički, istraživački.”
A u Crnoj Gori je iz godine u godinu sve više napada na novinare. Rad im otežava i novi Zakon o slobodi informisanja, koji državi omogućava da sve živo proglasi za „tajnu” i time novinarima i javnosti uskrati svaku informaciju, žali se Martinović.
Slučajnost
Novinar je postao „slučajno”, kako sam kaže. Kad je NATO prije tačno 20 godina intervenisao na Kosovu, preuzeo je posao prevodioca za britansku televizijsku kuću ITN. Radio je sa američkim novinarom Danielom Perlom, kome su islamisti kasnije u Pakistanu odsjekli glavu. A potom prešao kao saradnik u jedinicu za istraživačko novinarstvo američkog radija NPR.
Kolege su kod Jova brzo prepoznale koliko je proniciljiv i zainteresovan i za najsitniji detalj istraživanja. Martinović je stoga
postao jedan on najbitnijih istraživačkih novinara na Balkanu, prije svega na području otkrivanja ratnih zločina na Kosovu. On je izvijestio npr. o masakru u selu Ćuška 14. maja 1999, u kom je strijeljano 41 mještana, kosovskih Albanaca.
Kasnije je istraživao i zločine koje je počinila Kosovska oslobodilačka armija (UČK). Rezultate je uzeo u obzir i Međunarodni tribunal u Hagu. Dugo godina je istraživao za film BBC o Ratku Mladiću dokumentaciju o optužnici i odbrani vrhovnog komandanta armije Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, koji je 2017. u Tribunalu Hagu osuđen na doživotnu robiju.
„Motivisati Mladićevu familiju da uzme učešća u našoj dokumentaciji je bilo veoma bitno, da bi smo čuli i šta oni misle”, kaže Martinović.
Napokon, novinarstvo ga je naučilo da stvari „nikad nisu crne ili bijele”. Novinar ne smije biti ni na jednoj strani jer „svi smo mi puni raznoraznih slabosti, pa svako od nas može da se spotakne i padne.”
Pink Panter
Martinovića je Crna Gora uhapsila u jesen 2015. Prije toga je mjesecima radio na dokumentaciji o „Pink Panterima”, grupi pljačkaša nakita, koja je bila aktivna u cijeloj Evropi. Državno tužilaštvo Crne Gore ga je optužilo da je umiješan u trgovinu drogom, sa kriminalcima. A optužnicu mu je to tužilaštvo dalo da pročita tek poslije pola godine, u zatvoru. Sve ovo je Martinović pretrpio sa začuđujućom opuštenošću.
A optužnica crnogorskog državnog tužilaštva je bila jednostavno skaredna: kriminalcima je instalirao mobilnu aplikaciju „viber” na telefon, navodno da bi tako prodavali drogu. Pa čak piše da je Martinović time „iskoristio svoje novinarsko znanje”, vjerovali ili ne. Jovo smatra da je time „bio kažnjen” jer je odbio da crnogorskoj tajnoj policiji ustupi svoje novinarske informacije.
Što se uklapa u saznanje da crnogorska vlada priprema novi zakon, po kome novinari, po odluci suda, ne bi više ni smjeli ni mogli da prećute svoj izvor informacija. Ko ne saradjuje sa Službom, biće kažnjen.
U januaru je Martinović već unaprijed kažnjen: osuđen je na 18 mjeseci zatvora. Ako njegova žalba bude odbijena, mora opet u crnogorski kazamat: još skoro 4 mjeseca. Način na koji on to prima i doživljava se može opisati sa dvije riječi: hrabro i pribrano.
(Der Standard, Beč) Prevod: M. Vuletić
Bonus video:
