Godine 1998. sam negdje u njemačkim medijima pročitao intervju sa Škeljzenom Malićijem u kojem on kaže da bi nagoviještena intervencija Sjevernoatlantskog pakta na Kosovu predstavljala geopolitički eksperiment za koji ne postoji međunarodnopravna osnova. Tragom te teze sam već početkom jula 1999. - nedugo nakon završetka bombardovanja SR Jugoslavije - za nedjeljnik “Freitag” analizirao posljedice krvavog eksperimenta. Pištolj se takoreći još uvijek pušio. Naslov sam pozajmio od filma jednog od mojih omiljenih režisera, Žike Pavlovića: Doviđenja u sledećem ratu.
U analizi političkih tendencija pametno je držati se izreke koju je vickasti stari kancelar Njemačke Konrad Adenauer jednom izrekao pred novinarima kad su ga pitali da li se sjeća svoje prethodne izjave: “Uopšte me ne zanima moje jučerašnje brbljanje”. Budućnost zamišljena prije nekoliko decenija kao sadašnjost uglavnom izgleda bitno drukčije. Pošto se približila godišnjica bombardovanja pronašao sam tekst na arhivskom groblju u internetu i ustanovio da pogled u retrovizor katkad može iznenaditi.
To je bilo vrijeme apsolutne nadmoći Amerikanaca. Putin samo što je postao šef ruske tajne službe u haotičnoj Jeljcinovoj Rusiji, a danas svemoćni kineski političar Si Đinping još nije bio ni guverner daleke primorske provincije Fuđen. Njujork nije ništa znao o budućem 11. septembru 2001. koji će, da parafraziram Sloterdajka, otvoriti mentalni krater u zapadnoj moždanoj hemisferi.
Ipak, bombe koje su padale po Beogradu mogle su donekle učiniti vidljivom geopolitičku budućnost svijeta. Moja prednost u odnosu na njemačke analitičare sastojala se u prostoj činjenici da nisam bio opijen mirnim “krajem istorije” kako je euforično nazvan pad Berlinskog zida. Moj svijet - Jugoslavija - već je doživio svoju nasilnu apokalipsu.
Slutio sam da je ono što se dešavalo na postjugoslovenskom prostoru od 1991. do 1999. označava početak, a ne kraj jednog trenda, te da su jugoslovenski etno-fundamentalisti sa svojim arhaičnim konceptima, na žalost, bili mračna politička avangarda, a ne abnormalno, palanačko skretanje sa sveopšteg puta progresa. Sumnjao sam i da su navodni humanitarni intervencionisti cinični, a ne humani.
Tada sam postavio pitanje ko će profitirati od bombardovanja.
Pretpostavio sam sam da će vodeća ekipa albanskih gerilaca na Kosovu svakako biti na dobitku. Oni samo moraju “na vrijeme predati kalašnjikove, a zadržati mobilne telefone Sjevernoatlantskog pakta, da bi se približili svom panalbanskom cilju”. Pogledam li ljude koji od 1999. vedre i oblače na Kosovu, taj scenario se dobrim dijelom ostvario.
Smatrao sam tada da Miloševićeva osnovna ideja autoritarnog pseudosocijalističkog nacionalizma, čak i ako on padne, neće biti poražena, već da će je intervencija dugoročno osnažiti. “Čak i ako ga narodni bijes ili neka zavjera oduvaju, njegov naslijednik neće biti takav samoubilački makijavelista, ali će njegov način razmišljanja biti na isti način opsesivno usmjeren na očuvanje moći”.
Pogledam li trenutnu političku elitu u Srbiji, ovaj scenario je čak bezazlen. To su isti ljudi koji su zemlju zaglibili u blatu devedesetih. Samo su preuzeli zapadne floskule kao tehniku vladanja.
Zapisao sam tog jula 1999: “Svaka postsocijalistička demokratura na Balkanu se do sada pokazala kao prezidijalno-parlamentarno upravljanje bijedom. Takav sistem ne proizvodi baš klasične diktatore, već čitav sloj demokratora, koji možda ne mogu da razviju Miloševićevu kriminalnu energiju, ali na isti način etno-demokratski argumentuju i mafijaški djeluju”.
Mada “putinizam” tada još nije bio na pomolu pretpostavio sam da će demokratske snage u Rusiji nakon Jeljcinovih pijanih godina, suočene sa očiglednom porukom Zapada, ispisanom po Srbiji osiromašenim plutonijumom, krstarećim raketama i kasetnim bombama, biti satjerane u ćošak.
Ta poruka nije bila čitljiva samo u Beogradu i Bagdadu, već i u Moskvi i Pekingu: “NATO kao instrument SAD je perevazišao krizu smisla u koju je upao nakon iznenadnog iščeznuća neprijatelja početkom devedesetih. Proces pronalaženja smisla na nebu iznad Balkana je završen. Zadatak zapadne vojne alijanse biće od sada da potcrta sopstvenu vjerodostojnost, dakle da obezbijedi proizvoljno ponavljanje bombastične poruke. Na ideološkom planu pomalja se Brežnjevljeva doktrina ljudskopravaškog tipa, sparena sa globalnom logikom koncern-kapitala”.
Izgleda da je niz vojnih intervencija od Afganistana preko Iraka i Libije do Ukrajine, prljavog rata u Siriji, sa američkim, ruskim, iranskim, turskim i katarsko-saudisjkim učešćem dovoljna potvrda ovakve teze.
U toj geopolitičkoj partiji šaha koja se pretvara u multipolarnu igru “taknuto-maknuto” tzv. zapadnobalkanski region je zanimljiv samo kao geopolitička “kuća nasred druma”. Velikima ta kuća nije dovoljno važna da bi se direktno sučeljavali oko nje, ali pošto tim drumom još uvijek prolaze njihove interesne silnice, kuću do danas drže kao čardak ni na nebu ni na zemlji.
Na neki način ona je zapad, a nije. Na neki način jeste istok/orijent, a nije.
“Po prepoznatljivoj geopolitičkoj logici Zapad će izglednim odvajanjem Crne Gore i Kosova od Srbije na osnovu pobjede u ratu za Kosovo zatvoriti posljednju rupu između Grčke i Austrije kroz koju bi ranjeni ruski medvjed mogao ispružiti šapu prema Sredozemlju”. Ne moram naglasiti da se sve ovo izdešavalo baš ovako, mada sam u istom članku ostavio mjesta sopstvenoj tanušnoj nadi da je bombardovanje bilo tek istorijska saobraćajka na putu do zajedničke evropske kuće u kojoj vladaju blagostanje, solidarnost i ljudska prava.
Srećan kraj je bio predviđen za druge. Primjeri Bosne i Kosova mogu posvjedočiti da odsustvo ratnih sukoba može značiti i nastavak rata drugim sredstvima.
To što jedan članak iz 1999. ima elemente evergrina ne ide u prilog tezi o dalekovidosti tog članka, već prije govori o tome da su devedesete na Balkanu, ali i šire, zasnovale neku vrstu loše beskonačnosti, pa ono što je zapisano prije dvadesetak godina važi i sada. Drukčije rečeno, nisam ja bio nešto posebno vidovit, već se ratoborni tipovi zbog kojih sam otišao iz zemlje, kao i njihovi bjelosvjetski mentori, nisu suštinski promijenili, bez obzira koliko puta do sada pravili ideološke lupinge.
Bonus video:
