Beranski banditi zalijepili su šamarčinu državi od kojeg bi trebalo da crveni tamošnja policija, a ništa manje i Veselin Veljović.
Umjesto da im uši zazvone i obrazi se zažare kao guzica šimpanzi što nijesu uspjeli da zaštite Igora Tomkića i njegovu imovinu od razbojnika, Veljovićev pomoćnik samouvjereno poručuje da je „crnogorska policija ozbiljna organizacija i da će slučaj istražiti do kraja“.
Trojica kabadahija iz naselja Dolac već su u apsu, ali istrage do kraja ne može biti taman da ih još i trideset uhapse ako izostane odgovor na pitanje - ko je u beranskoj policiji odgovoran što su reagovali tek nakon što je Tomkić slomljenim nosem platio njihovo nečinjenje, a potom ostao i bez prodavnice koju je vatra osvete progutala.
Beranski Hrvat, što cijeloj priči daje na težini, prijavljivao je razbojnike od kojih strahuju i žitelji koji se drugačije krste, a nije pomoglo ni to što mu je lično Veljović navodno obećao zaštitu. Batine je dobio kada je javno saopštio da je dvije godine žrtva torture, a bez prodavnice ostao jer se u „ozbiljnoj“ policiji nijesu dosjetili da bi neko od tamošnje bradate bratije mogao da je uždi nakon hapšenja dvojice im drugara - siledžija.
Treći je kresnuo šibicu i kao reflektorom osvijetlio neozbiljnost i nerad beranske policije, sa Miodragom Božovićem na čelu. On je i ranije bio prvi beranski policajac, da bi se ponovo vratio u fotelju lani nakon što je Veljoviću opet povjerena briga o javnom redu i miru.
Kultna Šicerova: „Ko je zapalio žito“ i film Salaš u Malom ritu sa beranskim slučajem imaju veze jer govore o paljevini i maltretiranju. Dok u filmu gestapovac teroriše cijelo vojvođansko selo i traži počionica, Miodrag i njegovi policajci ne čine ništa da ugase kriminalno-šovinističku buktinju koja im mjesecima tinja pred nosem. Njemu u prilog ne ide ni naknadno stvorena i u mnogim situacijama korišćena narodna doskočica - ništa od toga (lošeg) ne bi bilo da je Pera (lik iz filma) otišao u policiju. Što je Tomkić učinio više puta, ali zalud - „žito“ je moralo da plane.
Pitanje odgovornosti policije do sada je javno iz izvršne vlasti pomenuo ministar Mevludin Nuhodžić tokom posjete Tomkićima. Njegova koleginica Marija Vučinović kazala je tom prigodom da je u posjeti kao „članica Vlade, ali i kao sunarodnica porodice Tomkić“ i „apelirala“ na državne i lokalne institucije i društvo u cjelini.
Tomkićev otac je prije više od pola vijeka doselio u Berane, a Igor je maltretiran i zato što je Hrvat, što nije teško zaključiti kada se vidi četnička ikonografija kojom se kiti palitelj njegove radnje.
Upućeni u dešavanja u gradu u dolini Lima tvrde da su banditi vrijeđali Tomkića na nacionalnoj osnovi, ali da su napadi na njega motivisani razbojništvom i otimačinom, što je Beranac i prijavljivao policiji.
Desetine neriješenih slučajeva paljevine imovine u Beranama, bez sumnje lišenih šovinizma, svjedoče da se iza svega ne kriju poremećeni međunacionalni odnosi već kriminal, sa kojim policija ne zna ili neće da se suoči. Koliko Nuhodžićeva oda o snazi države pije vodu bar u Beranama svjedoči i primjer Veska Raketića, odbornika DF-a u andrijevičkoj Skupštini i trenera u ženskom rukometnom klubu, koji ni nakon skoro pola godine ne zna ko je zapalio tri klupska vozila u dvorištu njegove kuće. Nakon što su planula, vatra se umalo proširila i na kuću oštrog kritičara izgradnje malih hidroelektrana na sjeveru...
Tokom posjete Tomkićima, prvi čovjek Ministarstva unutrašnjih poslova nije zaboravio da istakne toliko puta izrečenu politikantsku frazu kako je riječ o napadu na Crnu Goru i njene nadaleko čuvene multietničke i multivjerske vrijednosti, pokušavši da prebijenog i njegovu porodicu ohrabri riječima kako je njihova država jaka i odlučna da ih zaštiti.
Koliko je uspjela, znaju Tomkići - Igorove slomljene kosti i zapaljena radnja.
Bonus video:
