Hrvati su depresivni i mizerni - sada je i službeno potvrdio izvještaj The World Happiness Reporta, koji su pripremili eksperti Ujedinjenih naroda. Da su ljudi oko nas nezadovoljni, a nerijetko i puni gnjeva, nije samo pitanje raširenog dojma nego na to upućuje spomenuto istraživanje u kojem na ljestvici 156 zemalja po indeksu sreće Hrvatska zauzima 75. mjesto, a najgore od svega, u regiji srednje i istočne Europe čak je 15 dobitnika i jedino su Hrvati sve nesretniji, dok su sve sretniji i na Kosovu, u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji ili Bugarskoj. Redom u državama od kojih smo znatno razvijeniji, od ekonomije do svakodnevnog života i političkih prilika.
Autori podsjećaju kako su prije desetak godina ovdašnji rezultati bili prilično bolji i još sredinom prošlog desetljeća stanovnici Hrvatske bili su među onima koji su vjerovali u prosperitet i osjećali se dobro. OK, onda je došla višegodišnja kriza, ali recesija je stvar prošlosti, a u međuvremenu Hrvatska je postala članica EU i NATO-a, dakle, političkim jezikom, ušli smo u “prvu ligu”, a umjesto rasta nacionalnog samoponosa zavladalo je sveopće beznađe.
Naizgled, u pitanju je apsolutno nelogičan fenomen, no to ne znači da je neočekivan. Jer u proteklih deset godina hrvatsko društvo se potpuno raskolilo, a nema ljepila koje to može iznova zalijepiti. U najgrubljim crtama, postoje dvije po svemu dijametralno suprotstavljene Hrvatske, jedna koja je proliberalna i druga klerikalno-konzervativna, ali obje povezuje zajednički osjećaj dubokog nezadovoljstva.
Kada slušate što govore ili pišu konzervativci, zaključili biste da u ovoj zemlji još uvijek vlada Udba, biti katolik je opasno po život, u školama i institucijama na djelu je osmišljen proces othrvaćivanja i zatiranja svake vrste nacionalnog osjećaja, glavne političke odluke donose Srbi i komunisti, a Hrvatice stoje u redovima pred bolnicama čekajući svoj red kako bi pobacile.
Na drugoj strani, onoj lijevo-liberalnoj, posebno otkako su društvene mreže preuzele vlast, Hrvatska se svakodnevno opisuje kao pakao na zemlji u kojem tumaraju gladni i nezaposleni, puni autobusi danonoćno napuštaju državu, bolesnici umiru kao muhe, malobrojni poduzetnici se masovno ubijaju zbog porezne presije, a ulice i trgovi od jutra do sumraka odjekuju od ustaških koračnica.
I tako to ide, iz dana u dan, iz godine u godinu, dulje od jednog desetljeća, usto svemu pogoduje internet koji omogućava širenje ovakvih vijesti, dok mediji sve to nerijetko prenose bez najmanje ograde, a kamoli analize koja bi pokazala koliko je istine u plasiranju svakodnevnih slika sudnjeg dana. Ovo ne znači da treba cenzurirati društvene mreže ili kažnjavati portale koji objavljuju budalaštine, no nešto će trebati napraviti jer tolika količina fake newsova ostavlja posljedice, što sada pokazuju ozbiljna istraživanja, sviđalo nam se to ili ne.
Nitko neće osporavati da u Hrvatskoj ima korupcije i kako, gotovo u pravilu, zapošljavanje u javnim službama prečesto ovisi o stranačkim iskaznicama, posebno na šefovskim položajima. I da ima previše birokracije - ali i kako mediji doslovno vrište uvijek kada netko proba srediti nered, od pokušaja monetizacija autocesta, ukidanja bolnica u provinciji ili gašenja besperspektivne brodogradnje. Odgovor na pitanje kako u javnu sferu vratiti barem realizam, ako već optimizam nije moguć, u postojećim prilikama se ne vidi. Hrvatska vlastitom voljom nastavlja živjeti prema izreci Charlesa Bukowskog: “Agonija nikada i ni za koga ne prestaje, samo povremeno mijenja oblik”.
(jutarnji.hr)
Bonus video:
