Imam jednog odličnog prijatelja, slični smo po manjku optimizma. Bar jednom nedjeljno pomene Helderlina, izgovori koji briljantan stih ili podsjeti na njegovu zanimljivu biografiju. A najčešće, u stvari prečesto, citira onu čuvenu rečenicu - čemu pjesnici u oskudno vrijeme. Tumačimo je mi redovno, i to na mnogo načina, ali na kraju mi to uvijek ubije želju da bar pola dana pričam o bilo čemu. Mučno je u šezdesetoj preispitivati smisao života.
Od toga je mučnije samo razmatranje smisla bilo kakvog javnog djelovanja, naročito kad se usaglasimo da smo taj tzv. društveni dio života potrošili uludo. Možda je za nas dvoje prikladnija riječ uzalud, nijesmo te duge decenije protraćili na zabavu, nego na pobunu. Koja ni nakon mnogo decenija nije dala opipljiv rezultat.
Taj moj drug je, desetak i više godina prije rata, iz sve snage pokušavao da promijeni komunizam. Kao i sada, bio je objektivni ljevičar, nikako idolopoklonik i slijepi sljedbenik. U najkraćem, borac za društvo slobode. Ta sloboda za sve bila je i ostala i moj cilj, za ličnu sam se izborila još prije mature...
***
Mlađa sam deset godina od mog druga, nikad nijesam bila komunista. Valjda sam zato, kad je umro Josip Broz, mislila kako je to idealna prilika da se komunizam urniše iz temelja i Crnoj Gori vrati monarhija. Čudno političko biće, sa 22 godine skoro pečen desničar, pomalo i crnogorski nacionalista, a sa 60 gotovo anacionalna i sve bliža snovima pobunjenih ljevičara s kojima sam se svađala u ranoj mladosti...
Kad su na scenu stupili tzv. AB revolucionari, urnisali su život ne samo nama dvoma, nego svima u Crnoj Gori... Od snova moga druga nije ostalo baš ništa. Od mojih je ostvaren samo jedan, naravno nakaradno, kao što su nakaradne bile sve posljedice tog uličnog puča iz ‘89.
Dobila sam kralja. Ali, ne iz centra prijestonice, nego tu iz okoline, sa Čeva... Zato vazda treba biti pažljiv s tim pobunjeničkim željama, nikad se ne zna u što mogu da se izrode...
***
Tog kralja, odabranog ne po milosti božjoj nego po strahu podanika, pokušavali su da detronizuju mnogi tokom ovih trideset godina. Neki iskreno, humano i hrabro, gradeći veličanstveni antiratni pokret. Nijesu uspjeli da ga zaustave, niti da zaštite njegove žrtve u tek obnovljenoj monarhiji i van nje. Ali jesu uspjeli da posiju sjeme slobode. Iz kojega i danas izniče nada da za crnogorsko društvo možda ima budućnosti. Drugi su ga toliko uzdizali da je i sam povjerovao kako je kralj iz prave. Počeli su da se bune tek kad je odustao od ratova. I kad je uveliko srastao sa krunom...
E, tu krunu sad pokušavaju da mu skinu obje grupacije, i to zajedno, na Ulici. I to je dobra vijest sa protesta Odupri se. Loša je što su se kasno ujedinile. I što su ujedinjene samo u jednom cilju - da kralj ode. Sve ostalo razjedinjuje ih nepodnošljivo lako. A to ostalo je najvažnije - što kad ode...
*** Upravo zbog tog pitanja što kad on ode, lider pokreta Odupri se potrošio je cijeli mjesec na danonoćne pregovore sa obje grupacije. I uspio ono što godinama nikome nije polazilo za rukom - da okupi sve lidere opozicije za istim stolom...
Nije to neki uspjeh, kažu dežurni kritičari pokreta Odupri se. Neka im bude, objavićemo kad-tad svoje martovske dnevnike. Ili zapisnike sa sjednica vođstva protesta, svejedno.
A tada će svi ovi što iz Podgorice i Londona, istovjetnim porukama, pokušavaju da sruše pokret Odupri se morati da objasne je li im smetao samo lider ili im, u stvari, smetaju protesti. Zato što su najbučniji među njima bili i ostali ništa bez Mila Đukanovića.
Onoga časa kad on ode, neće više postojati ni oni. Znaju to bolje nego ja, inače bi davno pokušali da obave misiju koja je sad zapala Džemala Perovića i nas dvadesetak zajedno sa njim.
***
Ima u toj udruženoj šaptačkoj diverziji i nešto mnogo opasnije od pokušaja razbijanja protesta vrijeđanjem jednog čovjeka i njegovih najbližih saradnika. A to je povratak neupokojenih vampira s početka devedesetih.
Da se više ne lažemo ni u oči, ni preko medija - nijesu se vampiri probudili zbog nečega što lider i njegovi saradnici govore i rade. Javno su isprozivani i izvrijeđani prvo Bošnjaci iz našeg tima. Danijelu i mene niko ni primijetio nije, iako se nijesmo krile, a i ima nas...
Onda je na red došao Džemal Perović. Jeste da je to prezime na zlom glasu zbog borbe protiv režima, ali ovoga puta boli ih - ime. I lično i nacionalno. Plus vjera. Uspjeh protesta s Džemalom Perovićem na čelu značio bi da je crnogorsko društvo, uprkos svemu, dovoljno sazrelo da se na čelu države, Vlade ili Skupštine konačno nađe pripadnik manjinskog naroda... A to nacionalisti nikako ne bi mogli da prežive...
Da se rušitelji protesta dodatno ne zabrinu, ni Džemal ni bilo ko od pet pokretača Odupri se nema namjeru da zasjedne u fotelje čije napuštanje tražimo. Niko normalan ne želi reprizu ‘89.
Iskreno, mene bi radovalo da u ovom životu dočekam pripadnika manjinskog naroda bar na jednom od tri ključna mjesta u državi. Ovi iz tzv. većinskih dovoljno su me dobro uvjerili koliko drže do Crne Gore. U čiju se multietničnost i multireligioznost kunu samo ako oni njome vladaju.
***
Kune se i opozicija kako joj nije jedini cilj da dođe na vlast, nego i da promijeni sistem. Svi su izgledi kako ne želi jedino da promijeni - sebe. Uoči potpisivanja sporazuma sa pokretom Odupri se, tj. sa građanima, neke partije dale su časnu riječ da u Skupštinu neće ući osim povodom presude za državni udar ili neke jednako važne teme.
Samo dva-tri dana poslije javnog potpisa, DF i SDP ušli su u parlament. Važna tema zbog koje su pogazili riječ bio je - zakon o kozmetici...
Posljedice te odluke, međutim, nijesu nimalo kozmetičke. I neće ih, bar ne tako skoro, platiti opozicionari koji misle da se može istovremeno sjedjeti u dvije Skupštine, prevarantskoj depeesovskoj i iskrenoj uličnoj.
Sav grijeh, nažalost, pašće kao i do sada na pokret Odupri se. Nije logično, ali u ovoj zemlji logike odavno nema ni u čemu...
Mogla bih još masu detalja o toj iskrenosti i dosljednosti, ali neću da kršim Sporazum. Moj potpis na njemu jeste posljednji i najmanje važan, ali ja i dalje držim do takvih sitnica...
P.S. Kozmetička je, tj. uljepšana i priča o ulozi opozicije u protestima Odupri se. Niti je bilo, niti će biti partijskog uticaja, proteste vodi Organizacioni tim od dvadesetak članova i realizuje ih sa još najmanje toliko aktivista. Prebrojavanje građana koji dolaze po pozivu partija i onih koji se ovoj vlasti odavno odupiru sami - bilo bi uvredljivo.
Botovske bajke o ogromnom novcu samo su partijski marketing. Cijela opozicija do sada je pokretu Odupri se dala ukupno desetak hiljada eura.
Od toga, srazmjerno broju poslanika, najmanja stranka dala je najviše, čak pet puta više nego što je dogovorom sljedovalo. Dvije još nijesu uplatile ni euro.
Ostale detalje čitajte na stranici Odupri se - 97.000...
Bonus video:
