Da je bilo ijednog mudrog Crnogorca, mogli smo biti prva država koja je srušila kralja Instagramom. Pod udarom hiljada lajkova, crnogorski suveren bi pobjegao iz zemlje, a vlast pala pred društvenom mrežom za napućene usne i pune tanjire. Nakon što je obnovila nezavisnost olovkom a ne puškom, Crna Gora je imala šansu da promijeni vlast društvenim mrežama umjesto kukom i motikom. Tirjanstvu bi lajkom stali za vrat i uživali u demokratiji.
U slobodnoj Crnoj Gori proslavljeni Facebook revolucionari bi na Univerzitetima osnivali katedre, a država im dijelila spomenice i državne penzije. Reformisani Javni servis bi na godišnjicu revolucije u udarnim terminu prikazivao „Od džempera do plave sportske torbe“, koristeći dvije hiljade sati nepotrošenih snimaka zaturenih po privatnim arhivama u Britaniji. Velika pobjeda poništila bi sve podjele u Crnoj Gori, pa bi na slavljima pjevali „Čika Duško piše iz Londona“, „Nije Ranko što mu zbore“ i „Rajo sjedi u sudnici“. Lekiću bi retroaktivno dodijeljen kabinet u renoviranom predsjedništvu, a Aleksa i Dritan organizovali bi svečani povratak u parlament, uz bakljadu i skandiranje. Bankar iz Londona vratio bi se kući čist ko suza i oran da širi demokratiju i biznis. Kuća u Mojanovićima postala bi muzej, a posjetioci bi se slikali pored voštanog Miga dok preuzima kovertu. Ministar Medo zakonom bi ukinuo DPS, a glasači nekada najveće stranke prelazili bi u Front, kao što je proricao Slaven. Aca Beogradski i Mile Dodik konačno bi posjetili Montenegro, a Milanov ogranak Delija organizovao bi im svečani doček. Zapadni partneri ubijedili bi Rafeta, Adrijana i Zenku da budu i uz novu većinu, makar i pravoslavnu, a Brisel bi nas molio da uđemo u Evropsku uniju i prije 2025.
Ali Crnoj Gori se ni ovoga puta ne smiješi istorijska sreća. Dok je jaki Crnogorac nudio Instagram revoluciju i čuvao sate video materijala, neki Džemo je po Montenegru šetao narod. Funkcioner zamrznute partije i sumnjivih krvnih zrnaca vodio je građane dok su iz Londona proricali da se tron ne preuzima pjesmama već zmajevom vatrom. Po oprobanom receptu kolektivnih sjednica predsjedništva koje su spasile SFRJ, okupljao je Džemo opozicione glavare da pričaju o panici na dvoru i briselskim priganicama. Vitezovi opozicije obećavali su revoluciju i držali zmiju u džepu kada treba platiti gorivo i ozvučenje. Kleli se u jedinstvo, svađali po opštinama i okupljali narod na privatnim i pararelnim protestima. Dok je bankar nudio suvo zlato i brilijante za jedan nastup na podgoričkoj bini, Džemo ga je hrabrio da nastavi rediteljsku karijeru i, nakon „Koverte“, izbaci još koji blokbaster. Biznismen je tražio akciju, a Džemo nudio intermeco.
Zato sa zebnjom treba očekivati prvi samostalni nastup jakog Crnogorca u centru Podgorice. Pred zgradom Tužilaštva svjedočiće o danima koverti i skupih hotela, kada već cetinjski tajnovidac nije htio da ga traži po Londonu a Džemo pusti na binu. Kao u sretna vremena darivanja ukazaće se sa video bima o svom trošku i uz muk opozicije. Da priča o demokratiji i ljubavi prema domovini. Na zdravlje njemu, da kao Fredi Merkjuri sa bine podigne masu i uzburka junačku krv napaćenom građaninu. Ako na nekom od nastupa pusti snimak sa plavom sportskom torbom, kralj će već biti van zemlje, a prestolonasljednik moliti za trećinu u tehničkoj vladi. Zato će, svi koji u međuvremenu nijesu počeli da sade luk, pred Tužilaštvom svjedočiti istoriji. Spašavanju ili rušenju kralja.
Oni koji ne čekaju mladi luk nego demokratiju, bolje da se ne nadaju plavim sportskim torbama i snimcima sa privatnih žurki. Jakom Crnogorcu nek propuste solo nastupe, a slaboj opoziciji zajedničke ručkove i paralelne proteste. Dok online revolucinari budu iz kuća lajkovali i po portalima pratili prenose protesta, a oni prvi treba da budu napolju. Vazduh je čist, šetnje zdrave a na ulici će vazda biti nekoga. Iako više nije u punome cvatu, crnogorsko proljeće je jedino što im preostaje.
Bonus video:
