Prošlo je sto dana od objave snimka na kojem Duško Knežević daje koverat sa 97.500 eura školskom drugu Migu Stijepoviću ”u dogovoru sa Milom Đukanovićem”. Vrijeme za podsjećanje i privremeno svođenje računa.
Šta je sa odgovornošću? Nakon svih političkih, medijskih, građanskih i drugih reakcija, poziva, apela i zahtjeva rezultat je vrlo skroman - nema političke, nema krivične, nema službeničke ni etičke odgovornosti utvrđene u nekom institucionalnom procesu. Koliko ima smisla novčana kazna koju je ASK izrekla DPS? Vrlo malo. Ko se od političkih partija ne bi mijenjao za pobjedu na izborima zasluženu “kovertom” kad ćeš platiti kaznu u iznosu koštanja jedne vesele noći šefa i njegovog društva.
Gdje je ključni akter? Migo Stijepović je tada obavljao funkciju gradonačelnika Podgorice, tada i sada je član Predsjedništva DPS-a, a i dalje je generalni sekretar predsjednika Crne Gore, postavljen od predsjednika lično, a nije razriješen (ni iz partije ni iz službe) i kako stvari stoje - neće ni biti.
Svako ko nije režimu lojalni aktivista, policajac, askovac ili tužilac, već decenijama unazad zna da se novac tajkuna i organizovanog kriminala zloupotrebljava za finansiranje DPS-a, uglavnom za kupovinu glasova.
Koverta sa 97.000 je samo vrh ledenog brijega. Onaj vidljivi dio. Snimljeni dio. Drugi nisu snimali kad su davali. Ili još nisu došli u situaciju u kojoj je DK. Ali, već smo dosta toga gledali u audio i video snimcima nevladinih organizacija i političkih partija na kojima se vide izborni štabovi u kojima se dijeli novac, daje i uzima novac za glas...
Zato je suština priče o koverti da to nije izolovan slučaj, kao što, između ostalih, govore Tarzan Milošević, direktor DPS-a, i Sreten Radonjić, direktor Agencije za sprečavanje korupcije. Tako, na primjer, Tarzan Milošević u Skupštini 21. februara ove godine kaže: ”Predsjednik naše partije i vrh naše partije nisu znali. Ovo nije bila praksa, ovo je bila jedna incidentna situacija. Ja sam spreman, ako se dokaže da je ovo praksa, ja sjutra sigurno ne bih bio na ovoj poziciji na kojoj sam sad”.
Međutim, mnogo otvoreniji je bio Milo Đukanović koji je kazao: ”To su radili mnogi poslovni ljudi uključujući i gospodina Kneževića. To nije sporno. Sve to što je rađeno je završavalo na odgovarajućoj adresi u Demokratskoj partiji socijalista, dakle u računovodstvu DPS-a. Tamo je pažljivo evidentirano, a prema državnim organima su pravljeni onakvi izvještaj kakvi su ti državni organi tražili“.
Iz Đukanovićeve izjave se može jednostavno izvesti zaključak da ”predsjednik naše partije“ zna prilično o ovim transakcijama kao i da postoje zapisi o drugim donatorima i drugim donacijama.
Naročito jer Đukanović na istoj konferenciji za medije februara ove godine kaže: “Ono što vam sa sigurnošću mogu reći da je neistina da je dato novca toliko koliko je rekao gospodin Knežević…”
Ova Đukanovićeva izjava govori da je i te kako upoznat sa transakcijom. Zdrava logika nam govori: ili si upoznat sa transakcijom i znaš koliko je bilo dogovoreno da Knežević da Stijepoviću, ili ne znaš za tu transakciju, kako inače Đukanović prethodno tvrdi, pa onda ne znaš ni koliko je dato, a koliko nije.
Katnić kaže da nije saslušao Đukanovića ”jer je do činjenica koje bi saznao saslušanjem Đukanovića došao drugim metodama”, a metode su bile saslušanje Miga Stijepovića nakon što je ovaj ”ušao kroz dimnjak u zgradu SDT”, saslušanje partijskih kolega iz odbora DPS-a Zete i izuzimanje finansijske dokumentacije iz sjedišta DPS u Zeti. Sve što je Đukanović kazao govori da su ne samo on već i svi iz partijske centrale DPS-a morali biti saslušani, a dokumentacija izuzeta iz same centrale DPS-a, kako bi tužilački postupak odgovorio na ključno pitanje: ko je i koliko svih ovih godina davao za DPS, a da o tome zvanično nije izvještavano.
U suprotnom, biće jasno da SDT ide tragom odbrambene strategije DPS-a. Da se utvrdi kako je “koverta“ izolovan slučaj, incident ili greška naivnih ili zaboravnih marginalnih ličnosti iz partijske organizacije koji će na kraju (ako uopšte) biti kažnjeni - nešto malo, uslovno i bez ozbiljnih posljedica.
Čemu nas uči ovaj slučaj? Uči nas da je (čak i najbolji) Zakon o finansiranju partija i kampanja slabašno sredstvo za borbu protiv keš finansiranja stranaka i izbornih kampanja. Jer niko u strankama nije lud da javno i zvanično priznaje državnim institucijama da je primio nezakonita sredstva. Štoviše, izvjesno je da će ”naurednija od svih partija“, nakon opisanih dešavanja, osmisliti nove mehanizme i metode prikupljanja, distribucije i prikrivanja “koverata“.
Zato samo profesionalno Specijalno tužilaštvo svojim metodama, uključujući mjere tajnog nadzora i kompleksne policijsko tužilačke akcije, može uspješno voditi borbu protiv upliva tajkunskog (domaćeg i stranog) i keša iz izvora organizovanog kriminala (domaćeg i stranog).
Svjedoka je mnogo, da sam lično Katniću i Ivici Stankoviću sugerisao u proljeće 2016. da sprovedu akciju radnog naziva ”Snimak 2016“ u skladu sa indicijama koje su javnosti dostupne godinama i decenijama ”a koje sve vode do iste pećine” (čitaj: DPS-a) i obezbijedi da se takve prakse u vezi sa izborima 2016. stave pod udar tužilačke istrage. Ništa od toga, ni u susret izborima ni nakon izbora. Zato nam je i dalje prijeko potrebno “provjetravanje” tužilaštva, kako bi na ključna mjesta došli ljudi spremni i sposobni da zaustave tišinu institucija i onemoguće da “koverte“ odrade posao i na izborima 2020. godine.
U novim okolnostima, Vrhovni državni tužilac bi u ime Državnog tužilaštva pripremio Plan borbe protiv krivičnih djela u vezi sa nezakonitim finansiranjem stranaka i kampanja, kupovine glasova koji bi predstavljao opšte uputstvo za rad SDT. Zaboravljeni dnevnik Anele Čekić iz 2016. može biti vodič za pripremu ovog Plana tužilaštva. Evropska unija bi u okviru ukupnih napora za uspostavljanje fer uslova za izbore i nezavisnosti tužilaštva mogla da obezbijedi visoko kredibilan ekspertski tim (iz zemalja EU koje predstavljaju primjer izuzetnosti vladavine prava) koji bi omogućio neku vrstu mekog nadzora i uvida u profesionalnost rada u SDT. VDT bi obezbijeđivalo odgovarajuće izvještaje o preduzetim tužilačkim mjerama i radnjama. Nevladine organizacije bi mogle da organizuju kampanje kojima će se ukazivati na društvenu štetnost kupovine glasova, ohrabrivati odbijanje kupovine glasova, podržati nezavisni pozivni centri za prijavu kupovine glasova i podnošenje krivičnih prijava.
Dugoročna misija OEBS ODIHR bi naročito pratila prakse nezakonitog finansiranja stranaka/kampanja, kupovine glasova, zloupotrebe javnih fondova i resursa i rad institucija zaduženih za borbu protiv korupcije i integritet izbornog procesa.
Agencija za sprečavanje korupcije, sa novim rukovodstvom, bi proaktivno i blagovremeno preduzimala cjeloviti niz mjera i radnji u cilju identifikovanja nezakonitih praksi u bliskoj saradnji sa tužilaštvom. Samo tako, združenim naporima, možemo sistemski da se izborimo sa praksom koja izborni proces već decenijama gura u bezakonje i nasilje, a društvo u uzastopne političke krize.
Bonus video:
