„Šuma je najbolje mjesto da se sakrije list.“ (Borhes)
Jedan od ključnih razloga zbog koga ovdašnja vlast opstaje toliko dugo jeste bogato razvijena mreža doušnika i denuncijanata svih vrsta. Još je Lajbnic svojim drugim aksiomom dokazivao da dato stanje stvari slijedi iz dovoljno prethodnih razloga, a dovoljan razlog trajanja diktature je vojska špijuna koja disiplinovano i pritvorno radi da ubije svaku nadu da je sloboda ikada dostižna. Dakako, ovdje nije riječ o staranju za bezbjednost države, koje kudikamo ima nekog praktičkog opravdanja, već o banalnom očijukanju i svjedočenju lažnom „na bližnjega svoga“, o razaranju zajednice iznutra ako se iole sumnja da njeni članovi opstruiraju i demistifikuju političku „neupitnost“ velikog vođe.
Ovo pozicioniranje lidera ili gospodara iznad i nasuprot državi, gdje je država samo bedž na reveru dvorjana, nije naravno izum crnogorske vlasti. Bilo je takvih projekata kroz istoriju, ali ne tako skarednih, jer su raniji diktatori obično prikrivali svoj apsolutizam nekom ideologijom, dok naša vlast nema ni ideju, ni ideologiju, osim grabeži. Otuda je u mreži ovdašnjih uhoda najmanje onih koji špijaju takoreći „iz ubjeđenja“, vjerujući da „državi službu čine“, već se njihova potkazivačka djelatnost uglavnom svela na očuvanje sopstvenih benefita kroz očuvanje spirale moći i imetka gospodara.
U Crnoj Gori doduše ima i onih koji od ovog inače unosnog zanimanja ne ostvaruju nikakvu korist za sebe, osim psihološkog samozacjeljivanja kompleksa i pokušaja sebeuzdizanja, želje da se postane „važan“ u društvu, da se pripada klanu, sferi uticaja, da se ma kako artikuliše sopstvena uloga. Ima i onih koji su na to prinuđeni, jer su ucijenjeni, na razne načine, srazmjerno njihovim skrivenim i manje skrivenim porivima i slabostima. Ima ih koji to čine iz čistog poltronstva i udvorištva prema svakoj vlasti, ma kakvoj vlasti. Ima ih svih vrsta, ima ih mnogo, ima ih svuda, u svakoj strukturi, na svakom mjestu, iza svakog ugla, među najgorljivijim borcima protiv sistema.
Herta Miler, dobitnica Nobelove nagrade za književnost, tek nedavno je saznala da njen blizak prijatelj, disident, logoraš, na čijoj pripovjesti je gradila lik junaka jednog od svojih antitotalitarističkih romana, bijaše zapravo višegodišnji saradnik diktatorskog režima. Takva razočarenja, poput ovog Herte Miler, mi doživljavamo svakodnevno: na poslu, na ulici, u građanskoj ili političkoj akciji, na protestima.
Ovih dana, kada se čini da je rušenje potonjeg „berlinskog zida“ u Evropi uveliko počelo, „saradnici“ raznih profila cvjetaju u poslu. Ovo je njihovo vrijeme. Sad im cijena raste. Država vrvi od bodrih doušnika. „Ozna?/Sve dozna!/Pst, tajac. I lišće ima uši“, pisao je Oskar Davičo u svojoj čuvenoj odi Brozovoj tajnoj policiji.
Današnji „saradnici“ službi su otvoreniji, nonšalantniji i, začudo, uspješniji od pređašnjih, zbog sveopšte degradacije ljudskog. Ontološki nesigurni u zajednici bez identiteta, lišeni instinkta samoodržanja i nedovoljno vezani za tradiciju, nediferencirani u sopstvenoj svijesti, u sopstvenim željama, ljudi današnjice su već pripremljeni za prevaru, za izdaju, kao raspolućene, faustovske duše. Nepostojani u bilo kojoj borbi, spremni da rješenje društvenih problema, kojih smo svjesni, neizostavno prepustimo nekom drugom, nemoćni u svom pasivitetu, ostajemo na margini, s olakšanjem odobravajući udbašku pseudodevizu o nemogućnosti bilo kakve društvene promjene. Kao da nam dekadetna slika zajednice u kojoj živimo, i čiji smo neposredni saučesnici, nije dovoljan razlog za buđenja iz vegetativnog stanja u koje smo se smišljeno pozicionirali.
Prvi ideolog totalitarnog društva, mitski Prokrust, čije ime znači „onaj koji rasteže“, uobičavao je da u svoju gostionicu poziva ljude na san i odmor u njegovu prividno komfornu i privlačnu postelju. No, njegova postelja je uvijek bila nekako „neproporcionalna“, pa bi onima kojima je bila mala Prokrust odsijecao „viškove“ tijela, dok je one druge kojima je postelja bila velika istezao sve dok se ne uklope u njene kobne dimenzije. Tako je Prokrust, na svoj pervertiran način, poduzeo svoj društveni naum da „postriže gdje je predugačko“, i „odlije gdje je prepunano“, baš kao naši današnji „rastežači“ i čuvari „vladareve postelje“ koji nas metaforički (i doslovno) svakodnevno „krate“ i “istežu“ kako bi nas ukalupili u mjere njihovog privatnog državnog posjeda.
Problem je, međutim, što ima sve više onih koji ne prihvataju ovu „postelju po mjeri“ aktualne vlasti, koji, dakle ne žele biti podobni. Vojska doušnika i postoji zbog takvih društveno neodređenih i nedefinisanih koji nisu u službi Prokrustovog poretka, već se bune i otimaju, pa ih zato treba što brže smjestiti u neku kontrolisanu socijalnu kategoriju. Otuda je uhođenje i prisluškivanje čovjeka, zajedno sa njegovim socijalnim klišeiziranjem, zapravo pokušaj njegove „dehumanizacije i opredmećivanja, jer se samo predmeti mogu smjestiti u jasno odijeljene fioke.“ (S. Zlopaša)
Kako protiv takve dehumanizacije i neslobode? Je li „vladareva postelja“ i ovog puta politički obezbijeđena? Je li moguće demontirati sistem i izvesti nas iz stanja hibernacije, mazohizma, samoporicanja? Ima li kod nas junaka Tezeja koji će preokrenuti situaciju i našeg sistemskog Prokrusta konačno suočiti sa njegovom vlastitom političkom posteljom? Ima li kod nas junaka uopšte? Hoćemo li u borbi protiv režima da ust(r)ajemo zajedno, ili ćemo opet da se ukalupimo u naše sopstvene „odijeljene fioke“? Špijuni, agenti, ima u tome danas nekog čudnog holivudskog šmeka. Pa, „ako ih se sjete za Dan bezbjednosti, sjete. Ako ne, nikome ništa. To je bila njihova ‘patriotska’ dužnost.“ („Balkanski špijun“)
Bonus video:
