U samoizolaciji sam, emigrirala u budućnost, sve što mi donosi politička svakodnevica je već viđeno, a u prošlosti je nosilo dodatak „ne ponovilo se“. Ponavlja se. Drugačija je samo emocija. Umjesto bijesa koji je dobar za pokretanje akcije, rezignacija i praznina koja ne sluti ništa dobro.
Režim pobjeđuje u proizvodnji haosa. U nedostatku vizije i kreacije opozicija se hvata za jedinstvo, pa ni “iskustvo” ni tako često prozivana „mladost“ ne nalazi adekvatan odgovor. Režim, dugog trajanja, zasnovan na neznanju, neslobodi i eksploataciji, učvršćen nacionalizmom i ratničkom psihologijom kao i geostrateškim projekcijama i senzacionalističkim medijima, ubira svoje rezultate. Nedodirljivost postaje još nedodirljivija, prijetnje sve otvorenije, svakodnevica sve nebezbjednija.
„Odupri se“ - poziv postaje sve neophodniji, ali velika buka koja se pravi okolo prijeti da ga utihne. Građani nemaju vojsku zato što se brane nezavisnom mišlju, srcem i zajedništvom. Oni su opasni za sve vojske pa ih zbog toga stalno imenuju nečijom ekspoziturom. Obavezali su se da će misliti i govoriti još onda kada su ISTI ubijali gradove i ljude, stvarali vlastite posjede jednoumnika oduzimajući im sve što ih je činilo građanima/kama, okupirajući ideju o EU i ljudskim pravima. Liderski scenario za ekološku državu bez misli o ekologiji i građansku državu bez građanske svijesti. Neodgovornost, korupcija i kriminal su najbolje prezentacije.
Danas (30 godina kasnije) da nije protesta „Odupri se“ njihova misija bi bila savršeno ispunjena uz blagoslov evropske birokratije i ostatka svijeta. Kome je stalo da zna da ni nakon 30 godina svakodnevne zloupotrebe prava, ekonomije, obrazovanja, zdravstva od strane režima ima još neko da se odupre?
Nikome. Uprkos tome malobrojni koji se odupiru su znakovi stvarnog poraza onih koji vuku konce. Glas nenasilja i slobode koji je pretekao, koji se ne da u „dvije kolone“ kako bi htjeli spoljašnji i unutrašnji analitičari i mešetari, još se čuje. Dvije kolone, lijeva i desna (Istok i Zapad) bez glasa građanskog, uprkos Ustavu. Neće moći. Mora se režimu priznati jedno: proizveo je ubjeđenje kod velikog broja potlačenih da su dvije kolone neminovnost, da je nasilje jedini način otpora i da su nacionalističko- fašističke ideologije isplative u političkoj igrariji koja se zove „Sjaši Kurta da uzjaše Murta“.
Plašim se da ćemo takvoj igrariji ponovo prisustvovati. Teško je to zaustaviti. Između glasova populista i nacionalista uz gromoglasnu podršku neznavenih i zavisnih medija ne može se čuti glas slobodnih. Ipak, uprkos dugogodišnjem ispiranju mozga i strahu, još se neki usuđuju da sanjaju drugačije društvo. Onima koji sanjaju darujem feminističke principe:
- Ne odustajemo od borbe za vlastitu viziju. - Izbjegavamo depolitizaciju. - Težimo promjene a ne pobjede (ne uništavajmo protivnike već ih mijenjajmo). - Ostajemo u malim grupama usmjerene ka zajedničkim vizijama i vrijednostima. - Solidarišemo se sa slabijima i onima sa mojima dijelimo vrijednosti. - Podižemo svijest - pretvaramo lično nezadovoljstvo u klasnu svijest. - Prihvatamo različitosti i tražimo „najmanji zajednički sadržatelj“ - ne zahtijevamo jedinstvo. - Stvaramo probleme političkoj strukturi i patrijarhatu svjesnie svojih granica i ograničenja. - Imamo povjerenja u ljude.
Osjećam tišinu pred najavljenim burama istomišljenika na suprotnim stranama u borbi za vlast. Nadam se da neće pomutiti živote i vidike onima koji sanjaju bolje društvo, svjesni vlastite odgovornosti za sve što se dešava. Pišem za one koji će odbiti da budu poslušni i oduprijeti se.
P.S. U Kotoru ubijaju ljude, ginu ljudi, širi se prljavi partijski veš, kolone kruzerista marširaju, pada kiša. Ko to u Kotoru plače? Građanstvo. Zidine se više ne mogu oduprijeti, mogu ljudi!
Bonus video:
