Među svim silnim neuravnoteženostima savremenog crnogorskog društva jedna odista ima specifičnu težinu. Mislim na javnu svijest o ženskom udjelu, nazovimo to tako, u crnogorskoj prošlosti i sadašnjosti. Kao da neka opaka inercija čini sve ne bi li taj udio ostao što manje vidljiv.
Takođe, držim da se ne smiju ignorisati manifestacije crnogorskog, tradicionalnog, naravno (njemu je, kao i svakoj beštiji toga tipa u njedrima tradicije najudobnije), mačizma, posebno kad se ukaže u svoj svojoj tuposti i gluposti. Jer, ta zvijerka ima osobinu da se pritaji, da se sakrije ispod tzv. zdravog razuma ili javne mimikrije ovog ili onog tipa.
Uostalom, nije li u Crnoj Gori do nedavno reklamirano “rano utvrđivanje pola”... Jasno je sa kakvim ciljem.
Odavno je znan taj opasni, naporni, „podrazumijevajući“ mačizam ovdašnji, ali nažalost javnost toga postaje svjesna (ili nešto svjesnija) tek kada se na govorljivim primjerima pokaže u čemu je zaista problem.
Zar je moguće da u gradu od četvrt miliona stanovnika i ko zna koliko stotina (ili hiljada) ulica njih samo dvadesetak nosi imena po zaslužnim ženama? Je li to adekvatan odraz ženskog udjela, zapravo naše svijesti o tome, u genezi i realnosti ovoga društva?
Potpisnik ovih redova voli da ustvrdi da su hrabriji i moralniji dio crnogorskog društva danas - žene. U umjetnosti, nauci, sportu, čak i politici (i pozicionoj i opozicionoj) one izgledaju kao bolji dio scene.
Kako je i ovako minimalno prisustvo (19 ulica) relativno nedavni trend, to su uglavnom neadekvatne ulice, periferijski puteljci...
A bilo bi logično da vas sa onih tabli sa imenom ulica negdje u ovom gradu sretne i ime - sjajne i prerano preminule glumice Nede Spasojević.
Ili, kada je riječ o književnosti, valjalo bi se sjetiti velike pjesnikinje Darinke Jevrić, ili neukrotive spisateljice Biljane Jovanović. Ulicu nema ni Milka Bajić (1904-1071), Pljevljakinja i prva žena iz Crne Gore koja je napisla roman (Svitanja). Ni Manja Radulović Vulić, osnivačica Muzičke akademije, iliBruna Špiler, poznata muzička pedagoškinja, ili bokeljska pjesnikinja, monahinja i svetica Ana Marija Marović (1815-1887) nemaju spomen ove vrste u crnogorskom glavnom gradu.
Ulica crnogorskih partizanki bila bi lijep gest prema jednoj veličanstvenoj generaciji. Takođe, ko zna koliko još postoji zaslužnih žena čije je djelovanje bilo upućeno na lokalnu zajednicu, i trebalo bi ljude pitati i o tome. Ovako, sve one su - zaboravljene.
Pored žena koje su oblikovale našu prošlost i čije zasluge su čitljive u domaćem kontekstu, vjerovatno bi bilo normalno da u ovom gradu postoje ulice nazvane po onim ženama koje su odavno važni civilizacijski markeri, poput Marije Kiri, Indire Gandi, Virdžinije Vulf...
Ali to je nešto čime se ozbiljan grad mora pozabaviti na najodgovorniji mogući način. I to je odraz sistema vrijednosti koji zastupate.
I, naravno, nije stvar samo u imenima ulica... Svetlana Kana Radević zasluženo već ima “svoju” ulicu. Ali, kada vidimo kako je naruženo njeno remek djelo (Hotel Podgorica), onda se svijest o značajnom nasljeđu pokazuje kao unekoliko kompleksnija kategorija od pukog imenovanja ulica.
Žene su istinske heroine ili nosioci najvažnijeg društvenog procesa koji se ovdje odigrao - crnogorske modernizacije. Volio bih da znam imena onih hrabrih žena koje su nakon rata skinule feredžu, krenule na fakultete, uzdrmale jedan opako petrificirani mentalitet, sklon konzervativizmu svake vrste. One su suštinski promijenile sliku crnogorskog društva. Neadekvatna svijest o ženskom udjelu u ovom društvu je ozbiljan problem. I nije pametno ignorisati ga.
Ne znam koliko bi lice grada sa mnogo više “ženskih” ulica bilo ljepše ili nježnije (o tome neke druge stvari presudno odlučuju), ali, siguran sam da bi bilo - istinitije.
Bonus video:
