Prilikom posjete Etiopiji 1990-ih godina sreo sam se sa premijerom te zemlje Melesom Zenavijem kako bih pokušao da ga ubijedim da prestane da zatvara novinare. Nekoliko godina prije toga pobunjenici su pod Melesovim rukovodstvom svrgli represivnu diktaturu koju je podržavao SSSR, a onda je u zemlji počeo bum krajnje angažovanih - i ponekad krajnje nepreciznih u prenošenju informacija - malih listova. Mnogi od njih kritikovale su Melesa. Pošto ga je to slabilo, donesen je zakon prema kojem je ono što je Meles nazivao “uvredama” za vladu kriminalizovano pa su novinare počeli novčano da kažnjavaju i hapse zbog netačnih informacija. Vrlo brzo, Etiopija je postala jedan od svjetskih lidera po broju novinara smješenih iza rešetaka.
Ali sada, zahvaljujući novom, reformski nastrojenom premijeru Abiju Ahmedu, koji je na toj funkciji svega godinu dana, Etiopija je toliko napredovala u oslobađanju uhapšenih novinara i ukidanju kontrole medija da je ove godine bila centar manifestacija u čast Svjetskog dana slobode štampe.
Pa ipak, ne treba žuriti sa praznovanjem. U medijima, koji su ponovo slobodni, ponekad se objavljuju neprecizni tekstovi koji raspiruju etnička i plemenska neprijateljstva i kritikuju Abija Ahmeda. Sljedeće godine u zemlji će biti održani prvi, za 15 godina, slobodni izbori, a Ahmed je sada na istoj onoj poziciji na kojoj je bio Meles i razmišlja o uvođenju djelimične kontrole medija koju je prethodno sam ukinuo.
Prije nego što to uradi, trebalo bi pažljivo i kritički da pogleda Melesovu represiju i lekciju koja iz toga slijedi: novinare nije moguće slomiti, a kontrola njihove djelatnosti u dugoročnoj perspektivi ne dovodi ni do čega.
Osim toga, takve mjere jednostavno odlažu proces stvaranja profesionalnijih medija.
Meles je nudio jednostavno objašnjenje djelovanja svoje vlade. “Naši novinari nisu tako profesionalni kao novinari u SAD i Evropi”, rekao mi je on. “Oni ne znaju šta znači precizno prenositit vijesti. Moramo im uvesti pravila dok uče da rade svoj posao”. Da je Meles živ danas on bi, najvjerovatnije, oštro kritikovao “lažne vijesti”.
Za više od tri decenije borbe za slobodu medija u čitavom svijetu (dijelom i dok sam ja predsjedavao Komitetom za zaštitu novinara) mnogo puta sam dolazio u situaciju da slušam argumente slične Melesovim. Vlasti u zemljama mlade demokratije često tvrde da država mora ograničiti novinare sve dok ne nauče odgovorno da obavljaju svoj posao. Ipak, umjesto da ubrzaju proces razvoja kredibilnih slobodnih medija, slični pristupi upravo ometaju taj razvoj.
Nakon susreta sa Meselom Zenavijem počeo sam da tražim istorijske dokaze za njegove tvrdnje da nedovoljna profesionalnost novinara opravdava pritisak na medije. Tako bih mogao da raspravljam s njim prilikom sljedeće posjete. Našao sam presedan u ranijoj istoriji SAD. Melesove riječi vrlo su slične argumentima koje je u XVIII vijeku iznosio predsjednik SAD Džon Adams i njegovi federalisti: oni su osudili slobodnu i punu entuzijazma štampu koja usmjerava kritike -utemeljene i ne baš utemeljene - na adresu političara nove zemlje.
Adams je pokušavao da dokaže da štampa bez ograničenja ugrožava budućnost Amerike, pa je 1798. privremeno bio uspješan u svom pritisku na novinare potpisavši zakon o strancima i podstrekavanju nereda. Ti zakoni su omogućavali hapšenje i novčano kažnjavanje novinara koji “pišu, štampaju, distribuiraju ili objavljuju bilo kakve lažne, skandalozne ili zlonamjerne napise” usmjerene protiv vlade. Nakon toga uhapšeno je dvadeset urednika novina.
Ipak, Tomas Džeferson i njegovi demokratski republikanci suprotstavili su se federalistima u Kongresu i u sudovima. A, srećom po američke novinare, Džeferson je izabran za predsjednika 1800. godine. Tokom dvije godine zakoni o strancima i podstrekavanju nereda su ili postali nevažeći ili su ukinuti. Samim tim američkoj štampi otvoren je put za eksperimentisanje a to je opet omogućilo da se - kroz dva i kusur vijeka - razvije kultura dubokog i preciznog izvještavanja koja uključuje strogu provjeru činjenica.
Nema kratkog puta koji vodi do pojave energične slobodne štampe. Potreban je dug period pokušaja i grešaka da bi se rodile norme i institucije profesionalnog novinarstva. Političari su dužni da vjeruju u taj proces i imaju “debelu kožu”. Represivni medijski zakoni mogu biti dobri za lidere zemalja samo kratkoročno, ali u dugoročnoj perspektivi oni koče razvoj medija.
Postoje kvanitativni dokazi takvog efekta. Kada je 1789. počela Francuska revolucija, ukinuta su ograničenja za štampu. Nakon četiri godine u zemlji je izlazilo više od 400 novina, od toga 150 samo u Parizu. Ta cifra je 1799. narasla na 1.300 listova u čitavoj zemlji. Pojavilo se 1.300 mjesta na kojima su potencijalni novinari mogli da uče i usavršavaju svoju vještinu.
A onda je revolucija dobila represivni tok. U vrijeme kada je 1799. godine Napoleon Bonaparta došao na vlast, broj listova u Parizu je pao na 72. Uskoro je on smanjio broj na 13, a zatim - 1811. godine - na četiri.
Isto tako se nakon raspada SSSR-a rascvjetala štampa svih oblika. Ali neke od bivših država SSSR-a koje su obnovile nezavisnost priklonile su se ideji da su štampi potrebne “smjernice i pravila”. Mnoge od njih su donijele zakone koji su predstavljani kao garancija slobode štampe ali su ipak korišćeni za kažnjavanje novinara zbog oštrih, kritičkih tekstova. Kleveta je kriminalizovana. Nezavisnim izdanjima, emiterima i blogerima izrečene su ogromne novčane kazne.
Posljednjih godina represije protiv medija pojačane su u Kini i Turskoj - obje zemlje su “olimpjski šampioni” po broju uhapšenih novinara. A u martu ove godine predsjednik Rusije Vladimir Putin potpisao je novi zakon koji propisuje kazne za privatna lica i onlajn medije zbog širenja takozvanih lažnih vijesti i informacija u kojima se “izražava očigledno nepoštovanje” države.
Predsjednik SAD Donald Tramp pokušava da ide u tom istom smjeru. On neprestano novinarima lijepi etiketu “lažljivaca” i “neprijatelja naroda” što nas tjera da se sjetimo omiljene nacističke oznake za medije - Lügenpresse (“lažljiva štampa”).
Čak i u Evropskoj uniji, prema rezultatima ankete Međunarodnog instituta za medije (IPI) iz 2014. godine, novinare i sada zatvaraju zbog klevete, smatrajući je krivičnim djelom, a takođe i zbog vrijeđanja vlade. “U ogromnoj većini zemalja EU ostaju krivične odredbe o kleveti pri čemu je zatvor jedna od mogućih kazni”, pišu autori istraživanja IPI. “Takvi procesi se kao i ranije pokreću i novinarima se izriču kazne kao kriminalcima.”
Omogućavanje medijima da eksperimentišu, prave greške i uče se na tim greškama bilo je presudno važno za uspjeh demokratije u čitavom svijetu.
Upravo zato vlade i građansko društvo treba da budu budni i podržavaju slobodu medija i to čak i - ili posebno - tada kada je ona tek u povoju.
Autor je dobitnik Pulicerove nagrade za novinarstvo Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
