Ništa neočekivano: hronika najavljene presude... Gotovo da bi se reklo da ovdje, u današnjoj Crnoj Gori, iznenađenja i preokreti nisu mogući. Definicija zatvorenosti, to je naš pejzaž. Ovaj naš kosmos ima oblik kovčega.
Opšta nesolidnost kao epidemija u društvu. To je ozbiljan problem. Na duge staze riječ je o neumoljivoj dijagnozi. Gotovo svi segmenti ovoga društva tonu u malograđanske registre, poslušnost, udaljavaju se od svoje autentičnosti - jer svako služenje je ne samo negacija, već pljuvanje po autentičnosti. Politika, nauka, ekonomija, tzv. kultura, sport, sve izgleda kao vašar taštine i provincijalne patetike. Svi ovi segmenti jedne duhovne scene vide sebe isključivo u nekoj funkciji. U odnosu na nedodirljive autoritete - Državu, Gospodara, Naciju, Partiju... Ne postoji ništa nalik ideji o profesionalnom dostojanstvu, koje, na koncu počiva na tome da sebe i svoj prostor sačuvate od nedostojnog dejstva Moći. Ali Moć je takva kakva je, nedostojni su oni koji pristaju...
Zašto bi pravosuđe bilo izuzeto od ove epidemije nesolidnosti i urušavanja institucija? Samo što tu stvari ponekad postanu vidljivije. Ključna i najšira poruka tzv „procesa stoljeća“, je da u današnjoj, Đukanovićevoj Crnoj Gori, svako može biti osuđen za svašta. To vam je prva pouzdana oznaka totalitarizma.
Moram priznati da sam, naivno, naravno (i po ko zna koji put, naivno) mislio da je moguće da sutkinja donese neku za najširu javnost i režim neočekivanu presudu. Ali, u tom svijetu izgleda ne cijeni se „iznenađenje“ kao u umjetnosti, recimo. Ovo saglasje sa očekivanjima trebalo bi da zabrine i sutkinju i sve nas ostale.
Nakon cijelog galimatijasa od suđenja, jasno je da oni koji su zaista nešto radili (Dva Rusa i Sinđa) neće završiti u zatvoru, ali, opozicioni političari kojima ništa nije ubjedljivo dokazano - hoće. NATO saveznici zadovoljni zbog Rusa, CG vlast zbog - opozicionara... Svi veseli i srećni. Kao ono kad Čvorovići pozovu Babiće u lov, pa se svi zajedno vrate sa jednim ubijenim zecom i – tri Babića. Balkanski špijun, naravno... I uvijek.
U dezorijentisanim i zarobljenim društvima značajan je, ima svoju težinu, bilo kakav izuzetak, primjer nepristajanja na takt koji daje vlast. Čak i u Titovo doba imali ste sudije koji su uprkos pritiscima znali da sačuvaju dignitet profesije. Bilo je dakle onih koji su “kazali i spasili dušu”. To se, izgleda ovdje ne može desiti. Ni kao incident.
Odsustvo takve mogućnosti govori mnogo o prirodi našega vremena. I današnjeg crnogorskog društva. Priklanjanje Moći uvijek je bijeg od lične odgovornosti. Poslušajte mudraca Konstantinovića: „Fašizam nas čini neodgovornim, i u tome jeste njegova ogromnna privlačna moć: predavanje fašizmu jeste predavanje neodgovornosti, neka vrsta slobode, strašna sloboda od slobode.“ Presuda o kojoj je riječ saopštena je na Dan pobjede nad fašizmom. Cinizam vladajućih. Može im se.
Držim da epska intonacija u reagovanjima osuđenih opozicionih političara nije ponajbolje odabrana. Takvom intonacijom idu na ruku totalitarnoj svijesti. Ovo je više prilika za ironijske kalambure, za duhovitost. Duhovit čovjek, na koncu, uvijek izgleda manje pogođen i manje uplašen...
Neko koga zanimaju razlozi (a takvih je sve manje, izgleda) mogao bi pomisliti da ovo propadanje društva ima veze sa uvidom koji nam je nedavno pružila statistika. Kada je riječ o crnogorskoj populaciji vrlo je znakovit podatak da gotovo pola društva već i ne zna za drugo osim za Gospodara.
Nakon svega ovoga nije jednostavno odgovoriti na pitanje da li su u našim životima mogući preokreti kakvi su mogući u polufinalu Lige šampiona, na primjer... Ili je fudbal igra za majstore, a za pacere su neke druge igre i igrice. Ne samo druge igre, več i neka druga pravila...
Bonus video:
