Moglo bi biti da je nama u CG zanimljiva (ili nejasna, sopstvena stvarnost oblikuje očekivanja) brzina kojom se afera Ibica u Austriji pojavila i, bar u političkom smislu, rasplela, nakon samo nekoliko dana.
Svi ste vidjeli - lider stranke, desničar koji se u novom globalnom valu prevarantskog konzervativizma primio na populističku retoriku, zapravo je otužni diletant koji po hotelskim sobama ugovara „državne“ poslove. Klasična korupcija: omogućiti ovo i ono, zauzvrat očekivati izdašne donacije partiji. (U teoriji tranzicione korupcije poznato kao takozvani Brajovićev manevar: pare Aerodroma idu kod vas, a zauzvrat...)
Čim je snimak objavljen, čovjek je podnio ostavku, a nedugo zatim pala je i vlada. Iako postoje pitanja koja i dalje zanimaju javnost, ko je snimao i zašto, naprimjer, ono što je za naš pogled odavde najzanimljivije, a sigurno je i djelovalo najneobičnije - upravo je brzina reakcije. I neumoljivost njena. U iole pristojnom društvu tu nema pogađanja - ovo je minimum, ono što se mora... A izbori će reći ostalo.
Razlika između naše reakcije, kao društva i djelovanja samih institucija, na Kovertu za DPS (koja, evo, još traje - i nakon gotovo pola godine, ništa se nije desilo) i ove brzine kojom se stvar odvijala u Austriji, prava je mjera našega zaostajanja za Evropom. Uzalud sabirate privredni rast pa procjenjujete kad ćemo stići Evropu, do 2062, ili kasnije, naš zaostatak mnogo je veći od tih i takvih brojki. A ovdje ga jasno vidite. Kao da ide neka igra ponižavanja stvarnosti: kao da se ništa nije desilo, akteri blistaju na javnoj sceni, niko ih ne pita ništa. I čak je utisak da diskretno uživaju u tome, kao da čikaju javnost - kakva koverta, kakvi bakrači...
Može li ta Koverta postati utvara? Možda na kraju specijalno tužilaštvo utvrdi da u koverti i nije bio novac, već pregršt patriotskih pjesama koje su ugledni Zećani spremali za Gospodara. Da je to u stvari 97.500 stihova (zaboraviće se Mahabharata) a ne eura...
Da li je u svijetloj crnogorskoj tradiciji i ranije bilo ovakvih koverti? Ili naši stručnjaci za tradiciju vjeruju da se tamo nalaze samo dobri i pošteni Crnogorci? Tradicija i kič, partneri za ples koji se dobro poznaju. Ko god previše veliča tradiciju i bogotvori je, nužno završi u kiču najniže vrste. A taj i takav kič je humus svake nacionalne desnice i fašizma. Vidite li naslage kiča svuda oko vas? Onamo gdje s pravom očekujete smisao, viziju ili hrabrost, nailazite na zjap čeljusti ordinarnog kiča.
Ipak, vrijedi znati - proslave govore ne o razlogu slavlja, već o onome koji slavi. I uvijek je tako.
Svaka proslava je autoportret, savršen kroki jedne elite. Tako i ova proslava Dana nezavisnosti što je upravo minula. Izgleda da je baš taj Aco Pejović prava mjera ove vlasti, i estetski i ljudski...
U sveopštoj konfuziji i identitetskom ludilu čak su iza pjevača išla novoproglašena crnogorska slova, tako da je sad jasno da smo dobili i turbo folk lingvistiku.
Čak i oni (nesrećnici) koji poput autora ovoga teksta imaju nesalomivu emociju prema ovome Prazniku, moraju biti zabrinuti (najblaže rečeno) zbog aktuelnog banalizovanja jedne velike priče. Zapravo, jedine crnogorske velike priče u našem vremenu.
A javni servis je pokazao zašto su ga oslobađali. Upravo da bi prošlost izgledala onako kako su nam je pokazali. Po mjeri nemuštih foliranata koji mucavo objašnjavaju koliko vole Velikog vođu.
Ne sviđa vam se ovakvo banalizovanje emancipatorske emocije iz 2006? (Kod njih sve završi „po splavova“.)
Pa, preduzmite nešto. Za početak, odbijte da povjerujete u sliku koja vam se danas nudi. I u zvuke koje danas čujete: nije turbo folk muzika te emocije, niti je to ikada bila. Sadašnja „elita“ je stvari postavila baš tako: ne može čovjek dalje od sebe...
Bonus video:
