U svojim dnevničkim zapisima, objavljenim prošle subote u Dnevnom avazu, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović piše kako ga vikendom zovu prijatelji, od popodneva pa sve do večeri, pitajući ga da li je slušao šta je o formiranju vlasti ili povodom nekog drugog spora sa turbulentnim nabojem rekao “ovaj”, a šta “onaj”? “Ništa od toga ne gledam i ne slušam, odaje nam Šarović svoju malu tajnu. Gledam fudbalske utakmice i isključujem se od naše sumorne političke svakodnevice. Uvijek nastojim da se u subotu popodne i nedjelju oslobodim od politike i njenog pogubnog utjecaja na psihu svakog od nas. Od naše politike možete fasovati samo trajnu depresiju.”
Da je politika unesrećila milione ljudi u ovoj zemlji, poslavši ih u carstvo siromaštva, beznađa i apatije, činjenica je koja nam se ukazuje na svakom koraku. Nisu potrebna nikakva istraživanja kako bi se utvrdilo da su političari na vrhu ljestvice ljudi kojima građani najmanje vjeruju - o tome dovoljno govore glasovi uličnog mnoštva, kafanski razgovori, kratki, sarkastični komentari na sarajevskim pijacama, u tramvajima i trolejbusima... Ali kad jedan inače uspješan državni ministar javno prizna da se vikendom spašava od pogubnosti vlastite profesije, onda je to kraj svake priče o svrsi i smislu takve politike.
Ne sumnjam u Šarovićevu iskrenost, ali nemam ni jednog dokaza da pripadnici naše političke bulumente nešto mnogo pate što su, ni od koga natjerani, izabrali taj posao. Ali zato ima mnoštvo dokaza da je bavljenje politikom postalo jako unosno, pravi berićetni biznis! Da nije tako, ne bi na izborne liste svaki put nahrupilo na hiljade starih i novih favorita, pri čemu mnogi iz reda ovih drugih i ne kriju da u politiku ulaze kako bi riješili svoje egzistencijalne probleme!? Uostalom, kada ste čuli da je neki premijer, ministar, parlamentarac ili vijećnik iz bilo kojeg razloga podnio ostavku? To nisu učinili ni ljudi sa američke “crne liste” Milorad Dodik i Nikola Špirić, naprotiv, taj neslavni status samo je učvrstio njihove političke pozicije. Takvi i slični paradoksi mogući su samo u atmosferi političke šizofrenije, stanja u kojem je nenormalno biti normalan.
Vladajuće garniture su proćerdale skoro tri decenije postratne tranzicije i kakvog-takvog mira, pa danas živimo u društvu bez države i državi bez društva. Organizovanje države i njenog aparata ne zahtijeva nikakvu posebnu političku pamet. O čemu se tu radi, zna svaki student prava. Zato je neobjašnjivo da našim političkim poglavicama ni 27 godina, koliko je prošlo od kraja rata, nije bilo dovoljno da stvore državu po najjednostavnijem obrascu, državu koja će biti servis svih njenih građana, garantujući im sigurnost i apsolutnu ravnopravnost, nezavisno pravosuđe i vladavinu prava i koja će stvarati ambijent za opći prosperitet.
Ali, to se nije desilo, pa nije čudo što država pod imenom Bosna i Hercegovina ne postoji u glavama većine njenih stanovnika. Politički razjedinjena, siromašna i etnički raskomadana, ona je postala carstvo korupcije, organizovanog kriminala, nasilja i nepotizma, okružena “iskrenim neprijateljima” na istoku i zapadu, sa narodima koji nisu u stanju da se dogovore o vlastitoj budućnosti, izložena razaranju iznutra i uredovanju Berlina i Washingtona, Moskve i Ankare. Demokratski svijet je ovdje skršio ogromne pare vjerujući da će jednim metkom ubiti dva zeca - ubrzati ekonomski oporavak zemlje i, istovremeno, stabilizirati njene političke prilike. Nije ostvareno ni jedno ni drugo - lavovski dio međunarodnih donacija završio je, tvrde upućeni, u privatnim džepovima, dok su političke prilike trenutno turbulentnije nego ikada u posljednjih dvadeset godina. Zbog toga zvuči smiješno izjava prvog čovjeka Vijeća ministara da je ovih dana “iz Sarajeva svijetu poslana pozitivna slika o Bosni i Hercegovini”.
Stvarna slika ove zemlje su redovi ljudi pred stranim ambasadama u Sarajevu. Prošle srijede sam u Fojnici čuo da je jednog tamošnjeg poslodavca u jednom danu napustilo petnaest radnika. Nisu mu tražili ništa, nego su uzeli njemačke vize, sjeli u autobus i otišli. Ne znam zašto se u ovdašnjim medijima prešućuje da je među onima koji napuštaju Bosnu sve više emancipovanih, visoko obrazovanih građana mlade i srednje generacije, koji ne mogu da podnose stanje duha u vlastitoj zemlji - politički haos, nacionalizam, ksenofobiju i etničku i vjersku mržnju. Odlaze, kako bi rekao Milan Kundera, zbog “nepodnošljive lakoće postojanja”, što je izvrsna metafora za stvarnost koju su oblikovale naše etnonacionalističke elite. Bježe, da parafraziram ministra Šarovića, od njihove politike, “od koje možete fasovati samo trajnu depresiju”.
Treba li, nakon svega, bilo koga uvjeravati da takva politika nije u stanju organizovati funkcionalnu državu. To se vidjelo čim je počela praktična primjena Mirovnog sporazuma, kada su iz Republike Srpske počele opstrukcije svega što je imalo znak državotvornosti BiH. Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik, kasnije osuđen u Haagu kao ratni zločinac, nisu se mogli saglasiti ni da je u proljeće lišće na granama zeleno. Kako tada, tako i danas. S tom razlikom što su na dnevnom redu mnogo važnija pitanja od nekadašnjih. Država oličena u sudaru tri nepomirljiva nacionalistička koncepta, od kojih je srpski secesionistički koncept latentno najopasniji, i dalje tavori u magarećoj klupi Evrope. Zapad je uložio ogromnu diplomatsku energiju kako bi našim političkim liderima pomogao da savladaju osnovne lekcije iz škole demokratskog mišljenja, ali oni “nisu makli dalje od početka”.
Međutim, najveću opasnost po sudbinu BiHZ predstavlja njeno razoreno društvo. I kao što je organizovanje države i provođenje reformi sabotirano, još više su sabotirani pokušaji da se to razoreno društvo, danas sastavljeno od etničkih krhotina, oblikuje u skladu sa evropskim standardima. Različitosti su postale dominantne, a sličnosti nepoželjne, poput vode koja kvari nacionalističko vino. Država će opstati i jednog dana možda stići pred kapiju EU, ali ako tamo dospijemo kao bolesno društvo, zatrovano mržnjom i podjelama, naš temeljni problem neće biti riješen.
(oslobodjenje.ba)
Bonus video:
