Sasvim rijetko grohotom se smijem čitajući novine. A kad se to i dogodi, obično me razvedri netko kome je nasmijavanje core business. Nekidan me, međutim, do grlenog i glasnog cereka nisu doveli ni Boris Dežulović ni Ante Tomić, nego Karlo Ressler. Taj mladi čovjek izvolio je za jedan list provaliti sljedeću rečenicu: “To što sam kao student ušao u HDZ bio je moj svojevrsni bunt.” I kako bih se poslije toga mogao suzdržati da ne propucam od smijeha?!
U moje vrijeme famozni “svojevrsni bunt” - kojemu su dvadesetogodišnjaci uvijek i svugdje neobično skloni - kanalizirao se na različite načine. Netko bi, recimo, postao panker. Staru kožnu jaknu nakitio bi zihericama, a dojučerašnju fudbalerku pretvorio u irokezicu, pa bi onda tako skockan po periferijskim zidovima pisao grafite kako ovdje nema budućnosti i kako je anarhija zakon. Drugi bi se pridružili nekoj navijačkoj skupini, pa onda sa stadionske tribine grijani zajedništvom petavali roge protivničkim klubovima i, šire gledano, svima koji im zbog ovog ili onog razloga idu na jetra. Treći ne bi učinili ništa tako drastično. Oni bi zadržali svoj stari imidž i svakodnevnu rutinu, ali bi se čvrsto zarekli da će im ono što naš mladi aparatčik zove “svojevrsnim buntom” dovijeka ostati trajnom sastavnicom karaktera.
Naravno, vrijeme je na koncu pokazalo da skoro nitko nije ostao na visini svoga mladalačkog zavjeta, jer je manje-više cijela generacija rado ili nevoljko - za ovu je priču svejedno - prigrlila konformizam. Cinik u meni duboko je svjestan činjenice da su ljudi kvarljiva roba i da će se, ako ne baš svi, a onda barem golema većina njih, prije ili kasnije izvrgnuti u manje ili veće oportuniste. Samo je pitanje koliko će principa putem pogaziti i skrupula zaboraviti.
No, ako je takav rasplet zbilja neizbježan, onda bolećivi romantik u meni inzistira da se on odgodi što je dulje moguće. Ili da budem do kraja jasan: svatko može u zrelim godinama postati šugavi karijerist, ali nitko to ne bi smio biti već u mladosti. Naprosto, nije lijepo vidjeti djecu kako se uživljavaju u uloge najgorih odraslih.
Očaj ili bunt
A opet, možda sam prestrog prema Karlu Ressleru, velikoj uzdanici hrvatske politike. Možda on taj “svojevrsni bunt” nije izmislio. Tko vam kaže da se u njemu mladome u jednom trenutku zaista nije raspalio živac i razgorila potreba da životu oko sebe pokaže srednji prst te odluči zaigrati kontra svih očekivanja i regula?
Čovjek ne treba biti zagriženi fatalist pa da zaključi kako mladiću Resslerove dobi nije bila “zapisana” bogzna kakva budućnost. Konačno, većina ljudi koji zadnjih mjeseci i godina napuštaju Hrvatsku, njegovi su vršnjaci i ne odlaze u bijeli svijet iz obijesti. Naprosto su izveli elementarnu jednadžbu i podvukli crtu.
Tom se računicom vjerojatno zabavljao i naš dečko koji obećava. Shvatio je očigledno: da bi ovdje, naime, dugo tavorio bez zaposlenja i bilo kakvih izgleda da izgradi nešto nalik karijeri, a time zajamči budućnost vlastitoj obitelji koju je, kao i svi mladi ljudi, želio imati. Nakon što se suoči s tako sumornom dijagnozom, čovjek ima samo dva izbora: prepustiti se očaju ili - a tu dolazimo do ključne točke - “svojevrsnom buntu”. Ressler se naprosto pobunio protiv mogućnosti da dovijeka ostane luzer i shvatio da ga samo uspon partijskom vertikalom može podići iz gliba u kojemu se koprca cijeli njegov naraštaj. Karlo je izabrao svoj način - Carlito’s Way - i tko mu smije prigovarati da bunt nije bio njegovo pogonsko gorivo?! Naravno da jest. Samo što ga on nije kanalizirao u irokezicu, spitfajericu ili nešto treće jednako besmisleno i promašeno, nego u vrlo opipljivo ulaganje u blistavu budućnost koja u Hrvatskoj - kao i nekad, kao i uvijek - pripada samo članovima partijske vrhuške. Dragi moji rebeli koji autolakom škrabate parole kako bi ovaj svijet trebalo mijenjati, tko vam je kriv kad ste tako bolesno ambiciozni. Karlo Ressler je, recimo, kudikamo skromniji. On duboko sumnja u mogućnost promjene našega društva, odnosno duha ove epohe, ali je zato duboko uvjeren da je itekakve promjene, osobito nabolje, moguće učiniti u vlastitome životu.
On nije ni pregrijani revolucionar ni zaneseni sanjar, nego staloženi pragmatičar. Koji, međutim, ne zaboravlja kako je postao to što jest. Jer, u njegovu slučaju na početku zbilja bijaše “svojevrsni bunt”. Ma koliko god mu se smijali novinski komentatori koji vlastitim cerekom pokušavaju zamagliti činjenicu da su svoj mladalački bunt jednom davno potpuno krivo kanalizirali i zaludu potrošili.
(slobodnadalmacija.hr)
Bonus video:
