To je jezivo, ali bojim se da je baš tako - crnogorsko društvo nije u stanju da se suoči sa bilo čime. Ni sa prošlošću, što uglavnom odavno znamo, ali ni sa sadašnjošću, što je pak mnogo maligniji problem. Sljedujući problem je najveći: u takvim uslovima suočenje sa budućnošću naprosto nije moguće.
Suočavanje podrazumnijeva istinit uvid o sopstvenoj situaciji, a ovdje se ljudi, iz ovih ili onih razloga, boje od toga. Problem je u tome što je suočavanje obično prvi korak ka svijesti o odgovornosti. A to - svijest o odgovornosti - to vam je u Crnoj Gori - snijeg u Sahari.
Niti jedan društveni proces ne doživi prirodan završetak, ne bude okončan činom suočavanja i preuzimanja odgovornosti. Sve je magla. Bez epiloga. Riječi postaju način da se ništa ne kaže: to nikad ne sluti na dobro.
Reakcije vladajuće partije na dokumentarni film o Aferi koverta pokazuju u kojoj mjeri ta ekipa i nema namjeru da se suoči sa stvarnošću. Reagovanje koje vrvi od izraubovanih polemičarskih floskula (oni, molim te, tu ne vide istraživačko novinarstvo! Kao da oni znaju što o tome) pokazuje koliko je stanje u toj strukturi bolesno.
Slična je i strategija (ne)suočavanja sa evropskim izvještajem, odnosno onim zaista važnim što je tamo rečeno - od problema sa slobodom izražavanja do korupcije i neadekvatnog odgovora institucija. Samo izokretanje i proizvodnja magle.
Takav stav vladajuće ekipe povodom brojnih afera i skandala usvojile su i tzv. institucije sistema. Partitokratija kao temelj društva.
Ali, budimo jasni: stanje je bolesno u cijelom društvu. Od istih ili sličnih boljki boluje i opozicija. Inače, ne bi bila tu gdje je nakon svih ovih godina… Kad sve jabuke u jednoj košari strunu savim je nevažno koja je prva bila trula.
DPS, takav kakav je, mjera je ovoga društva. Struktura koja vlada trideset godina ne može biti bolja od onoga što je njen proizvod u tih tri decenije. To je naprosto tako, a da ovo opovrgnu malo je vjerovatno da bi im pomogla i Marovićeva verbalna ekvilibristika iz najboljih dana, a kamoli priučeni partijski aparatčici, zaduženi da reaguju, po svaku cijenu.
Ali, pogledajmo stvari iz jednog unekoliko neuobičajenog ugla.
Ovih dana aktuelna je sjajno napravljena HBO serija Černobilj. (Toplo preporučujem.) Nas starije podsjetila je na te sulude dane 1986, kada je pola Evrope bilo prekriveno radijacijom made in USSR. Mlađim ljudima, koji to vrijeme nemaju u iskustvu, biće zanimljivo da vide kako je funkcionisao jedan ideološki i poslušnički hipertrofiran svijet. Partijske strukture odbijaju da shvate što se desilo… Direktor odmah ima spisak sa krivcima. Zaista poučna serija. Upravo o tome: kako jedno društvo postaje toliko bolesno da nije u stanju da se na najelementarnijem nivou suoči sa stvarnošću, sa istinom…
Ali, ovdje nas zanima jedna, gotovo fukoovska rečenica koju u seriji izgovara Gorbačov, tadašnji gensek. Nakon što je svijet shvatio što se događa, Gorbačov kaže najbližim saradnicima: “Naša moć zavisi od percepcije o našoj moći, a ja se od jutros izvinjavam svim mogućim državnicima Evrope…”
Černobilj je najvjerovatnije ubrzao propast sovjetske imperije, a bar dio objašnjenja je u ovoj rečenici Raisinog muža.
Kao politički pragmatik kakvih je malo bilo na ovim prostorimna, Đukanović ovo savršeno zna - da njihova moć zavisi od percepcije o njihovoj moći…
I od koverte, reći će neko. Ali, ne zalijećimo se. Voljnost kovertodavaca počiva upravo na ovoj “percepciji o moći”. Tako, da na paradoksalan način, koverta postaje marketinški poen za DPS. Jer pojačava utisak o moći.
Možda to zvuči utopistički, ali, ovo društvo moramo učiniti sposobnim za suočavanje sa istinom. A to zavisi od “percepcije o moći institucija”.
Tu stvari ni izdaleka ne stoje tako dobro kao u slučaju vladajuće partije.
Bonus video:
