Izgleda da mene magično privlače ona područja u Evropi u kojima Orijent i Okcident ispod pojavne stvarnosti još uvijek nisu potpuno razdvojeni iz svog strasnog zagrljaja. Malo je to danse macabre, malo tango, malo balkansko kolce. Međuprožimanje koje je preživjelo sve rekonkviste, etnička čišćenja i razmjene stanovništva mora biti izuzetno vitalno.
Čini mi se da imam oko za znakove koji mi vraćaju nadu da je genius loci, duh mjesta, makar ponegdje, jači od agresivnih istorijskih epoha koji pojedincu ne ostavljaju mogućnost da bude i jedno i drugo. Zastrašujuća logika “ili-ili”, u svojoj primjeni na stvarnost složenih zona već nekoliko vjekova u Evropi i van nje ostavlja krvavi trag.
No, kada se suočite sa nečim što je višeslojno, višeznačno i nesvodivo na deklarativni identitet, kada je to već u prvom susretu toliko očigledno, ostaje vam da zaključite kako je ogroman zvanični ideološki napor potiskivanja nepodobnih mentalitetnih i kulturnih slojeva zapravo bio uzaludan.
Prepoznao sam te podzemne slojeve u gradovima i ljudima na Siciliji, u Andaluziji, u Lisabonu. To je ono što ima i Beograd – s mukom tek polovično potisnuti Orijent.
Južno kao Kalabrija
Jedno od takvih mjesta koje možete čitati kao palimpsest jeste gradić Parga na obali Jonskog mora. Za neupućene, to je dio grčke obale na koji naiđe olovka kada lenjirom povučete pravu liniju od južnoitalijanske Kalabrije prema istoku.
Za većinu ljudi u Srbiji Parga je jedna od brojnih agencijskih ponuda za ljetovanje.
Ova živopisna varošica nalazi se na nekoliko sati vožnje jugozapadno od solunskog primorja, koje u ljetnjim mjesecima srpski turisti okupiraju u takvom broju da tamošnji Grci, ako žele da se bave uslužnim djelatnostima, i nemaju neki izbor osim da – nauče srpski.
Ako u Pargi želite da se sporazumijete, a ne znate Grčki, ipak morate da upotrijebite pokoju englesku riječ.
Priroda je bila velikodušna prema ovoj obali. Strmi obronci epirskih planina sa maslinjacima spuštaju se ka moru u kojem se za sunčanih dana za prevlast u zadivljenom oku bore tirkizna i azurna boja. Dva zaliva, onaj na čijoj se obali nalazi grad i zaliv sa kilometarskom pješčanom plažom Valtos, razdvojeni su brdom, bolje rečeno stjenovitom gromadom sa oštrim liticama na čijem se tjemenu smjestila venecijanska tvrđava obrasla u četinare. Izgrađena je 1570. i danas je, dakako, glavna turistička atrakcija mjesta.
Strminom od tvrđave prema obalskom šetalištu slivaju se kaskade krovova. Kuće se terasasto spuštaju ka pristaništu. Taj prizor i jeste zapanjujuće italijanski. Grčki grad sa mletačkim šarmom, ovakvo istorijsko oneobičavanje je i u ovom slučaju prečica ka ljepoti.
U zalivu, odmah uz obalu smestila su se ostrvca, kao da je neki pripiti Posejdon bacio šaku stijenja u more. Ustanete li rano i pustite da vam stopala potonu u pijesak gradske plaže Krioneri, vidjećete kako vam se jedna od tih stijena, nalik na ljudsku glavu koja je do brade izronila iz vode, osmjehuje – Posejdon je u more bacio i svoju kamenu glavu.
Kada sve ovo gledate sa nekog vidikovca, a u Pargi ćete ih naći dovoljno, imate utisak da ste dospjeli u neki nestvarno lijep turistički prospekt koji je moguć samo nakon detaljnog dotjerivanja nekim programom za obradu fotografija.
Već treći put sam ovdje u posljednjih pet godina. Mora da ovo mjesto posjeduje nešto od onih područja o kojima sam govorio na početku, od onih privilegovanih i prokletih krajolika kojima su tamo-amo šetali narodi, granice, gospodari. Red je da zavirim u lokalnu istoriju.
Odisejev širi zavičaj
Mi smo u regionu koji iza sebe ima cijelu grčku mitologiju. Itaka, Odisejeva postojbina, jedno je od jonskih ostrva. Ovuda su se imperije i epohe smjenjivale udžbenički: starogrčki, starorimski period. Provalivši ilegalno preko Dunava Sloveni nisu stali sve do Jonskog mora. U okolini su uočeni i neki Normani. Vizantija je vraćala ove krajeve u okrilje Istočnog carstva, pa ih opet gubila, kako se njena moć nadimala pa splašnjava.
Susjedi su pokušali da iskoriste momentum kada su krstaši, u Četvrtom krstaškom ratu 1204. uprkos protivljenju pape, opustošili Carigrad. Uslijedila je česta smjena gospodara ove obale. Najprije je postvizantijski vladar bio epirski despot, potom su slijedili napuljski kraljevi, da bi od kraja četrnaestog vijeka Pargu kao i Jonska ostrva zauzela Mletačka republika. Venecija kao pomorska velesila zaposijedala je samo strateški važne tačke na Mediteranu, koje bi joj omogućili kontrolu pomorske trgovine. Takve tačke su posle sloma vizantijske vlasti bila ostrva Jonskog arhipelaga ali i Parga - uporište na obali koje je bilo lako odbraniti zbog planinske nepristupačnosti i utvrđenih kota iznad mora.
Mletački lav na grčkim hridima
Mletačka dominacija je trajala više od četiri vijeka. U tom periodu razvila se svojevrsna simbioza grčkog i italijanskog jezika. Na jednoj plaži u Pargi uzalud smo se upinjali da odgonetnemo kojim jezikom govore obesni lokalni mladići. Psovke su bile grčke. Za moju saputnicu koja pomalo govori grčki bila je razumljiva samo svaka peta riječ. Inače, na momente je zvučalo pomalo kao rumunski.
To je, dakle, lokalni dijalekt, trag potonule Mletačke republike.
Napoleon je okončao eru mletačke dominacije na Sredozemlju. Uslijedila je francuska vlast na jonskoj obali. Uvodi se obrazovanje na grčkom, štampaju se prve grčke knjige. Već poslije dvije godine vlast preuzimaju protivnici Napoleona i tadašnji saveznici – Rusi i Osmanlije. Formalni vladar postaje sultan, njemu se plaća godišnji danak. Ali u isto vrijeme, ruski car garantuje autonomiju. Osniva se Republika sedam ostrva. Grčki postaje ravnopravan sa italijanskim. Od Krfa do Itake vladalo se od 1800. godine po novom, aristokratskom ustavu. Zakonodavstvo je napravljeno po uzoru na Dubrovačku republiku. 1803. se donosi novi ustav koji osim plemićima omogućava i imućnim građanima učešće u vlasti. Potom se Francuzi opet vraćaju, ne za dugo. Posle konačnog sloma Napoleonovih ambicija, 1815. "Jonsku republiku” koja se sada zove "Sjedinjene države Jonskih ostrva” preuzimaju Britanci kao protektori. De jure nezavisna država postoji do 1864. kada se ujedinjuje sa oslobođenom Grčkom.
Parga na prodaju
Međutim, mala Parga u računici velikih nije najbolje prošla. Britanci su je 1819. naprosto prodali Ali-paši Janjinskom, koji je malo u korist sultana, a malo protiv njega vladao dobrim dijelom današnje Albanije i grčkog Epira. Možda su time htjeli da ublaže njegovu žudnju za jonskim ostrvima, prije svega za Krfom. Ni osmanski Carigrad ni Ali-paša neće se, upkos svim pokušajima, ni na vrhuncu moći dokopati tih ostrva.
Ali-pašino stolovanje u Pargi ne traje dugo.
Pošto je surovi paša, plavokosi zdepasti moćnik albanskog porijekla, naljutio carigradsku vlast, jer se uortačio sa grčkim ustanicima, ubijen je na prevaru u jednom manastiru. Njegova usoljena glava poslata je za Carigrad. Njegov pašaluk, a time i Parga, ulaze u sastav umirućeg Osmanskog carstva.
To je bila gorka pilula za grčko stanovništvo ovog kraja. Jonska republika im je bila na dva sata vožnje barkom, a ipak nedostižna. Tek posle Balkanskih ratova ovo područje ulazi u sastav Grčke.
Iza Ali-paše je ostalo utvrđenje na vrhu brda, nešto izvan Parge. I te zidine se nude turistima kao izletnički cilj.
Etnički sastav cijelog regiona se tokom dvadesetovjekovnih lomova drastično mijenja – muslimansko stanovništvo odlazi u Tursku dok iz nekada grčkih gradova koji ostaju pod turskom vlašću dolaze grčke izbeglice. Ovaj model, poznat još iz doba portugalsko-španske rekonkviste, uobražava da je spas od etičke i vjerske složenosti u prostoj homogenizaciji.
Parga danas
Neću pobliže opisivati plaže, taverne, sav šareni kič za turiste koji se nudi u strmim sokacima Parge. To je isto kao i u drugim delovima Grčke. Nije ništa novo ni grčka sklonost ka zaobilaženju pravila, koja posjetiocima sa Balkana oduzima utisak da su u nekoj stranoj zemlji. Haotična vreva u kombinaciji sa životnom radošću, oličenom u gestikulaciji i povicima, zastajkivanju da se popriča na mjestu gdje dva odrasla čovjeka zapuše uličicu kao čep. Uz to zujanje vespi na sve strane i niz najveće strmine.
Zanimljiva mi je nevidljiva ali itekako prisutna podijeljenost mjesta na turističke zone. Sa jedne strane se nalazi sijaset smještajnih objekata koji nose pretenciozni naziv “vila” očito namijenjenih ljudima skromnijeg budžeta. Tu sa terasa dopiru narodnjaci, a poneko čak prebaci preko balkona srpsku zastavu kao peškir, željeći valjda da opet utvrdi južnu granicu Dušanovog carstva.
Stoga ne treba da vas čudi kada vas iz idiličnog sanjarenja na plaži prene moćni ženski glas sa peškira udaljenog samo nekoliko koraka. Iz nekog razloga Srbi se boje svih vrsta slušalica i nikada ih ne koriste kada na plažama, apartmanskim terasama pa i u restoranima, gdje god imaju besplatan Internet, uključe “viber” da bi grlato, kao da se s brda na brdo dovikuju sa svojima u Srbiji, do najsitnijih pojedinosti, uključujući i probavu djece, opisali svoj dan na obali Jonskog mora.
U drugom dijelu Parge, u uličicama između stadiona i mora hoteli i apartmani su već na prvi pogled njegovaniji i boravak u njima zahtijeva zapadni novčanik. Tu možete u tavernama naići na grupu ljudi koji usred ljeta zure u televizor dok njihova reprezentacija igra – hokej na ledu. Skandinavci nisu tako tihi i uzdržani, kada, recimo, njihov tim igra protiv Kanade.
U nekoliko susjednih restorana čućete isključivo engleski. To sam svojevremeno razumio još na Malti. Britanci se najbolje osjećaju u svojim bivšim protektoratima. Zato ne treba da začudi prizor dvadesetak sredovječnih podanika njenog kraljevskog veličanstva oko stola sa puno pivskih čaša i flaša, dok jedan od njih udara u neku vrstu bendža, a svi pjevaju pjesme svoje mladosti: “Should I stay or should I go?” I to prilično glasno. A kuvar, Grk, istrči iz kuhinje i počne da šizi.
Ipak je Evropska unija mirovni projekat. Preci ovih turista su Pargu prodali Ali-paši, a sada potomci prodanih potomcima protektora prodaju musaku i uzo.
Ibro Pargalija
Naposletku, moram da spomenem najslavnijeg čovjeka iz Parge. On je u hronikama zabilježen kao Ibrahim-paša Pargalija. Rođen je u okolini Parge kao sin pravoslavnog, siromašnog ribara. Odrasta u sandžaku Manisa, čiji je upravnik izvjesni Sulejman, docnije zapamćen kao sultan Sulejman Veličanstveni. Daroviti grčki mladić brzo uči, zna nekoliko jezika, oštrouman je. To se svidi budućem sultanu. Počinje da ga podržava. Tu nastaje prijateljstvo koje će potrajati nekoliko decenija.
Ribarev sin iz Parge postaje sokolar, pa upravnik dvora, da bi, oženivši Sulejmanovu sestru, kao sultanov zet postao i veliki vezir, te glavni zapovjednik osmanske vojske pod Beogradom, kod Mohača, pred Bagdadom.
On je, kažu hroničari, poklonio Sulejmanu, bijelu robinju, pravoslavku otetu negdje u današnjoj Ukrajini, koja je u istoriju ušla kao sultanija Hurem, inače rođena kao kćerka pravoslavnog popa Rokselana Lisovska. Crvenokosa robinja postaje sultanova miljenica, rađa mu djecu. Na isti način je ambiciozna kao ribarev sin Ibrahim-paša. Naposletku je uspjela da okrene Sulejmana protiv Ibrahima. Ibrahim-paša je udavljen u sultanovim odajama 1536.
Padišahova tuga
Čitam ovu povijest dok more na plaži Valtos ritmično uzdiše. Iznad mletačke tvrđave kruži neka ptica, ljudi žamore. Unaokolo su maslinjaci sa čempresima – Mleci su jednom, iz razloga koje nisam do kraja razumio, odlučili da na svojim posjedima u Grčkoj vinovu lozu zamijene maslinama.
Crnozelena boja maslinjaka i mreškanje sunca na vodi podsjete me na profinjenost Ibrahim-pašine duše. Bio je sklon evropskoj umjetnosti, naročito pjesništvu. On je kao nesrećni dječak gledao isto ovo more.
Šta bi bilo da je ostao u ovom blistavom zalivu da lovi ribu?
Možda najčuveniji pjesnik Sulejmanove epohe, Mehmed iz Egejske Makedonije, poznat kao Hajali, ne bi napisao svoje stihove, da je bio lišen pokroviteljstva Ibrahim-paše,.
Možda je sudbinski smisao Ibrahim-pašinog državničkog puta bio da prokrči pjesnički put jednom derviškom učeniku iz Povardarja, kojeg će docnije savremenici nazvati “sultanom svih pesnika” i koji će stihovima ponekad zaliječiti čak i padišahovu sjetu.
Da li bi život Ibrahim-paše bio manje tragičan da nije nikada sa silnom vojskom stajao pred kapijama Bagdada ili Beča? Da je ostao ovdje, u Pargi, gdje ja uživam u zlatnim opiljcima koje sunce iza tvrđave prosipa u more?
To nikada nećemo saznati.
Bonus video:
