Nikada nisam vjerovao da lideri moraju imati viziju. Za moj ukus to je uvijek zvučalo pomalo halucinogeno. No, nikada nisam imao ni mrvicu dvojbe oko toga da oni, šahovskim rječnikom kazano, moraju razmišljati barem pet-šest poteza unaprijed. I raspolagati još jednim ključnim svojstvom: odvažnošću da u pravom, dakle, rizičnom trenutku donesu pravu, dakle, rizičnu odluku.
Na ta dva testa Andrej Plenković uvijek je posrtao i padao. Umjesto pet-šest poteza unaprijed, on je uvijek razmišljao pet-šest poteza unatrag. Ništa neobično za čovjeka s neiskorjenjivim mentalitetom defanzivca. Da je nogometaš, igrao bi na poziciji stopera, vjerojatno u solidnom klubu, u ozbiljnoj europskoj ligi. Takvi igrači vrlo su dragocjeni jer znaju čuvati rezultat, ali su njihovi domašaji ipak ograničeni, jer željeni rezultat nisu kadri stvarati. Najbolji su kad su najviše izloženi napadima, no čim se igra smiri, popusti im koncentracija, uspavaju se i postaju lak plijen protivnika. Upravo to se dogodilo Plenkoviću. Dok je s različitih strana slušao komplimente kako je znalački primirio, skoro pa eutanazirao, unutarstranačku, naravno, desnu opoziciju, a oporbu razmrvio u prah i pepeo, nije vodio računa o tome što se zbiva u društvenom parteru. Dok se obračunavao sa suprotstavljenim političkim elitama, zaboravio je na jednu trivijalnu pojedinost – da se u nominalno demokratskim društvima čak i narod ponekad i ponešto pita. Odličan taktičar i očajan strateg Plenković je čvrsto vjerovao kako će problem tvrdokorne desnice (jednako stranačke kao i one satelitske, koju je HDZ u pravilnim izbornim ciklusima redovito vukao za sobom) riješiti ako viđenije face razoruža i marginalizira. To je i činio, čak s iznenađujućim uspjehom, ali je pritom pustio da se desnilo slobodno širi svih porama javnoga života. Premijer koji je ustašluke definirao kao nestašluke nije samo žmirio na svakodnevne ispade; ciničnim ustrajavanjem na grotesknoj ocjeni kako je u Hrvatskoj sve u savršenom redu, on je stvorio klimu za njihovo bujanje. Paradoksalno, čovjek kojega radikalna desnica iskreno i duboko prezire, za tu je istu radikalnu desnicu i njezine interese učinio više od ikoga drugoga. Da je pravde, odlili bi ga u bronci, a ne zavaljali u prašini, što se spremaju učiniti. Jer, on HDZ nije skrenuo ulijevo, za što ga terete kritičari. Kao čovjek bez ideologije, dakle, principijelni oportunist, on ni sebe ni stranku nikada nije bio kadar (niti će ikada biti) pozicionirati nikamo izvan centra, ni desno ni lijevo. On desničare nije porazio, samo ih je maknuo s kazana, ali ih se i dalje nastavio plašiti. Kao kompenzaciju za ovu kadrovsku odnosno frakcijsku sječu, desnome dijelu javnosti velikodušno je dobacio šleper (ponekad i doslovnih) kostiju na razvlačenje. Samo njegovom zaslugom umjereno desni sentimenti metastazirali su do ovih razmjera. Samo zbog njega SDP - stranka koja je prvo umrla, pa je spaljena u krematoriju, a onda je njezin pepeo raspršen iznad Jabučke kotline - doživljava čudesno uskrsnuće. I premda su mnogi komentatori požurili otpisati Andreja Plenkovića, moja malenkost ne bi bezglavo žurila. Premijer je dokazano najbolji kad je u škripcu. Bit će zanimljivo gledati kako se karijerni defanzivac nosi s protivničkim centarforima u novim, bitno otežanim okolnostima. Hoće li suvereno očistiti svoj šesnaesterac kao Sergio Ramos ili kiksati kao Dejan Lovren, odličan, ali pomalo feleričan igrač?
Kako bilo da bilo, bojim se da su ovi EU izbori status najvećega gubitnika donijeli osobi koja se uopće nije natjecala - Kolindi Grabar-Kitarović. Sad se potvrdilo da je zaigrala na krivu kartu kad se onomad zbog službene stranačke podrške odrekla desničarenja. K tome, u igru je na velika vrata ušao Mislav Kolakušić, populist na steroidima, čovjek koji se upinje dokazati kako je i sam Svevišnji bio kolebljivi uhljeb: on je svijet stvorio za šest dana, a Kolakušić bi sve riješio za deset sekundi, koliko je njemu potrebno da promijeni zakone. Potom, ohrabrena ljevica (s Milanovićem ili bez njega) postaje igrač na kojeg treba računati. Da i ne govorimo o tome kako je nekoliko dana prije EU izbora Kolindi apetit pokvarila neslužbena promocija „autentičnog predsjedničkog kandidata desnice“ Miroslava Škore.
Izbornim fijaskom Plenković možda još nije izgubio sve šanse da se održi u stolcu prvog čovjeka partije i vlade, ali je zato opasno poljuljao nade gospođe predsjednice da će i sljedećih pet godina arčiti pare na suvišna putovanja po Hrvatskoj i svijetu te prigodna grljenja znojnih a zaslužnih zemljaka.(slobodnadalmacija.hr)
Bonus video:
