Čovjek po imenu Rod Blagojević sarajevskoj javnosti je potpuno nepoznat i kao takav ne izaziva nikakve asocijacije. Međutim, on u ovoj kolumni ima važno mjesto. Amerikanac naše gore list, od oca iz okoline Kragujevca i majke iz Gacka, Blagojević je rođen 1956. u Chicagu, gdje je završio pravni fakultet. Bio je jedan od najistaknutijih političara Demokratske stranke, najprije kao kongresmen, a potom u dva navrata guverner moćne savezne države Illinois. Nije krio ambiciju da se 2016. kandiduje za predsjednika SAD-a. Sve to ipak ne bi bilo neobično da Rod Blagojević već šest godina ne leži u federalnom zatvoru u Denveru, osuđen zbog korupcije. Uhapšen je u decembru 2008., samo mjesec dana nakon što je Barack Obama, stanovnik Illinoisa, izabran za šefa Bijele kuće, čime je njegovo mjesto u Senatu ostalo upražnjeno. Blagojević je kao guverner imao pravo da odabere Obaminog nasljednika, ali je on u tome vidio šansu za dobru zaradu, pa se upustio u zakulisnu trgovinu i cjenkanje, tražeći uz ostalo, unosan položaj za svoju suprugu. Paket je samo u gotovini bio težak oko milion i po dolara. Sa optužnicom se suočio nakon trogodišnje istrage i prisluškivanja telefonskih razgovora, koji su svjedočili o guvernerovim političkim ucjenama i iznudama. Suđeno mu je dva puta; na prvom procesu porota nije mogla da donese presudu, dok je na drugom proglašen krivim za 17 od ukupno 20 tačaka optužnice. Iz Demokratske stranke isključen je još prije izricanja presude. Neki komentatori su pomalo zlobno isticali da je “Rod sjedinio u sebi sklonosti ka kršenju zakona kakve postoje u postojbini njegovog oca i u njegovom rodnom Chicagu obilježenom Al Caponeovom ostavštinom”. Blagojević je osuđen na 14 godina robije, što je najveća kazna za korupciju ikad izrečena u Illinoisu. U aprilu prošle godine Apelacioni sud u Chicagu odbio je njegov zahtjev za ponovno suđenje.
Čitalac će lako shvatiti smisao ovog uvodnog fragmenta i njegovu aluziju na stanje u našem pravosuđu. Dugo već slušamo ljude iz najviših pravosudnih instanci u zemlji kako je pritisak politike na njih postao nepodnošljiv, ali nemaju hrabrosti da kažu ko i kako upliće svoje prste u njihov rad. Javnost je tako lišena saznanja o konkretnim podrivačima vladavine prava, ali je jasno da takva praksa ima uporište u najvažnijim centrima političke moći. “Ja sam se povukao kad sam vidio da se politika snažno miješa u rad Tužilaštva”, kaže ovih dana Marinko Jurčević, prvi glavni tužilac Tužilaštva BiH. Na čemu su se naši politički prvaci, kao i hiljade njihovih partijskih pajdaša, obogatili ako ne na korupciji? Ta pošast se, dakle, itekako tiče i njihove kože i zato oni do borbe protiv korupcije drže koliko do devete rupe na svirali. Držeći pod kontrolom pravosuđe, oni na najsigurniji način štite svoju nezakonito stečenu imovinu. U mrežu zakona upadaju sitne ribe, pa nijedna tužba zbog korupcije nije privukla ozbiljniju pažnju javnosti. Borba protiv korupcije pretvorila se u otpor vladavini zakona. Bilo da podliježu političkim pritiscima ili im se opiru, ljudi na pravosudnim funkcijama postaju frustrirani. Njihove međusobne optužbe i “porodične svađe” spadaju među udarne teme ovdašnjih medija. Nije čudo što se tekstovi o tome objavljuju pod naslovima koji aludiraju na informacije iz crne hronike.
Teren na kome se permanentno sudaraju zakon i bezakonje, korupcija i pravosuđe, policija i mafija - to je po pravilu slika svake države, njene moći, kao i njene nemoći. Država Bosna i Hercegovina u tom sudaru ispoljava beznadežnu nemoć. Vladavina prava i nezavisno pravosuđe predstavljaju temeljni zahtjev Evropske unije. A to dvoje je, danas i ovdje, u takvom stanju da je “postalo karcinom koji jede društvo”. Međutim, ovdje nastaje pat-pozicija. S jedne strane, Evropa se nipošto ne želi odreći tog zahtjeva, jer bi se time i sama počela balkanizirati, a s druge strane, evropski kriterijumi u toj najvažnijoj nadležnosti svake države predstavljaju nesavladivu prepreku za naše vladajuće političke oligarhije. Ne zato što su one glupe, pa ne znaju o čemu se tu radi, već zato što ne žele praktičnu primjenu tih kriterijuma, jer dobro znaju kamo bi to mnoge od njih odvelo. Upravo smo ovih dana, kao nikad dosad, svjedoci koliki je njihov strah od gubitka vlasti.
Razumljivo je što je javnost izgubila svako povjerenje u domaće pravosuđe. Isto tako je logično što u ovako podijeljenoj zemlji najviše međuetničkih varničenja izazivaju presude Suda BiH, kao i selektivno podizanje optužnica u režiji glavnog tužioca Gorana Salihovića, koji je u međuvremenu smijenjen. Politika, kao što vidimo, ne odustaje od nakane da ureduje u toj tradicionalno osjetljivoj oblasti. Ali, zašto tužioci i sudije, izabrani da predstavljaju vrh pravosuđa, sve to trpe? Zar su svi oni osobe bez digniteta i građanske hrabrosti, vojnici vladajućih stranaka i etničkih korpusa? Da li bi neki drugi ljudi na njihovim mjestima bili profesionalniji, hrabriji i efikasniji? Zanimljiv odgovor na to pitanje ima Omer Hadžiomerović, čovjek sa višegodišnjim iskustvom u pravosuđu, trenutno sudija Apelacionog suda Srbije. On kaže: “Ja već 15 godina imam želju da napravim eksperiment - da dovedem švajcarskog sudiju kod nas da sudi, a našeg da pošaljem u Švajcarsku da vidimo kakvi će biti rezultati. Prosto, ja sam ubeđen da će taj Švajcarac da bude isti kao mi, ako ne bude i gori, a da će naš biti perfektan tamo. Sistem je taj koji te tera da radiš dobro.”
Vidjeli smo kakva je sudbina pomenutog Roda Blagojevića. U kontekstu ove priče o vladavini zakona jednakog i za klošara i za guvernera, maštu mi je zagolicao obiman dokumentarni film “Veliko suđenje mafiji”, prikazan nedavno na HRT1. Riječ je o istorijskom suđenju koje je 1986. održano u Palermu, kada se istovremeno iza rešetaka našlo 475 sicilijanskih mafijaša. Bili su to članovi Cosa nostre, mafijaši koji do tada nisu bili navikli na suđenje, a ako bi im se i sudilo, postupak bi bio prekinut. Podrazumijeva se da bi poređenje članova Cosa nostre i kapitalaca iz našeg korupcionaškog establišmenta bilo neumjesno, ali ih jedna sličnost ipak povezuje: nenaviknutost na suđenje! A kad bi do suđenja ipak došlo, ono se razvlačilo godinama, uz oslobađajuću presudu. Vitez takvih presuda je aktuelni član
Predsjedništva BiH i lider ovdašnjeg HDZ-a Dragan Čović!
Nego, šta je sa državnim zatvorom u Istočnom Sarajevu? Izgradnja je završena, ali njegovo otvaranje neko stalno odgađa. Ima u tome neke vražije simbolike.
(oslobođenje.ba)
Bonus video:
