U jednom neobaveznom ćaskanju, poodavno, u pokušaju da se odredi minimalni uslov da se grad nazove ozbiljnim, jedan prijatelj je predložio korektnu a ne odviše zahtjevnu definiciju - potrebna je pristojna knjižara i mjesto gdje se može popiti dobar espreso. Neko veče sam se sjetio ove definicije, nakon gledanja Hamleta u CNP-u. Zaista ozbiljan grad mora imati i Hamleta kao svog stanovnika. A Podgorica je upravo ispunila taj uslov.
Šteta što pristupni pregovori sa EU nisu utemeljeni na sličnoj logici - vjerujem da bi veći efekat bio da natjerate buduće Evropljane da čitaju Hamleta ili Don Kihota, nego li da prevarantski usvajaju prepisane papirnate zakone… Da bi, recimo, jedna zemlja postala članica EU, mora imati kroz istoriju najmanje deset izdanja Dantea i pet Vertera, najmanje tri prevoda Dablinaca, najmanje četiri izvođenja Kralja Lira, bar tri kritičke interpretacije Manovog Doktora Faustusa, makar po jednu inscenaciju Ibzena u svakoj deceniji, i sve u tom stilu... To bi bila srećna Evropa, ako mene pitate.
Hamlet je, između svega ostaloga, najveća potvrda moći pozorišta do danas. I Hamlet, i svi ti veličanstveni hamletovski odjeci koji se dese u poeziji, a književnost koja to nema - ne postoji.
Sjećam se, na otvaranju novog CNP-a, kako su moćno odjeknuli stihovi Pasternakovog Hamleta koje je izgovorio Bane Popović. “Žagor stade, već sam usred bine/o dovratak naslonjen ja lovim/u odjeku nekom iz dubine/što će biti sa životom ovim”…
Pripadala je tom trenutku baš ta pjesma. Bila je to najava Zlatnog doba nacionalnog teatra. Zlatno doba koje je, doduše, kratko trajalo… Kao i sva naša zlatna doba. Jer - nešto je trulo u državi Danskoj.
U vrijeme velike Jugoslavije i njene sasvim ozbiljne kulture, Hamlet je bio zaštitni znak Dubrovačkih ljetnjih igara. Veliki pozorišni maher Marko Fotez, jedan od osnivača Igara došao je 1952. na ideju o tome da baš Hamletom pokaže ambijentalnu vrijednost i teatarski duh Lovrijenca. Od tada, svake godine u Dubrovnik se išlo na sastanak sa Hemletom. Prvi Hamlet je bio Veljko Maričić, a mnogi će reći da je Šerbedžijin Hamlet iz 1974. - neprevaziđen. Hamleti sa Lovrijenca su bili i Jovan Milićević, Petar Kralj, britanska zvijezda Derek Džekobi, u novije vrijeme i Goran Višnjić...
Neke od tih predstava zasigurno “igraju” u podsvijesti mnogih građana ondašnje države: dubrovački Hamlet je po pravilu završavao i na televiziji, što će reći da je zahvatao u znatno širi auditorijum od onoga koji pripada pozorištu.
Stari je pozorišni aksiom: ne možeš raditi Hamleta, ako nemaš Hamleta… Momčilo Otašević, dostojan, po najstrožim kriterijumima. I svi ostali na visini zadatka. Predstava čiji svaki segment je pažljivo osmišljen i poziva na igru i autentični teatarski užitak. Neka rediteljska rješenja Ane Vukotić su briljantna. Ali, sve to je razlog da vidite ovu predstavu, a mene danas zanima prije svega Hamlet, naš sugrađanin.
Jer, Hamlet je najuspjeliji autoportret moderniteta.
Slika rastrzanog, zbunjenog čovjeka koji više vidi nego što činiti može, ključna je slika modernog čovjeka. Upravo je lišen rajske nevinosti, otkrio je smrtnost i očajnički pokušava da je shvati.
Suveren u prostiru opservacije i sapet u djalatnoj sferi, princ koji je izgubio oca i kojeg je izdala majka, on je ključni (anti)heroj modernizma, najistinitija ikona novog svijeta. Zato je svuda - kod kuće. On je onaj predak na kojeg potomci najviše liče, čak i kad nisu svjesni toga. Lišen Boga (ubijeni otac) i u konfliktu sa Prirodom (majka) - nije li to savršen kroki modernog intelektualca.
Nekada smo to govorili Titu, ali, zapravo - svi smo mi Hamlet.
I svako se mora pozabaviti svojim lovom na istinu “u odjeku nekom iz dubine”…
A ostalo je, naravno - ćutanje.
Bonus video:
