Prošle sedmice idol Rusije bio je predsednik Kine Si Đinping. Smiješio se u moskovkom zoo-vrtu posmatrajući kako se predsjednik Rusije V. Putin divi poklonjenim pandama (standardni poklon Kine zemljama koje pokušava da oduševi). U S. Peterburgu posjetio je krstaricu Aurora čiji je pucanj označio početak boljševičke revolucije 1917, a uveče je sa Putinom otišao na krstareje brodom. Na Međunarodnom ekonomskom forumu u S. Peterburgu citirao je Fjodora Dostojevskog.
Nedavno je predsjednik SAD D. Tramp nazivao svoje odnose sa kineskim kolegom “izuzetnim”, a sada je počeo trgovinski rat protiv Kine. Zato je Siju potreban novi “najbolji prijatelj”. Kako je sam rekao, upravo je takvog prijatelja našao u Putinu. Ali da li ta uzajamna strast odgovara najboljim interesima Rusije?
Naravno, to nije nov momenat. Tokom posljednjih šest godina Putin i Si su se sreli barem 30 puta, a trgovinska razmjena dviju zemalja sada prelazi 100 milijardi USD godišnje. U posljednje vrijeme bilateralni odnosi su znatno prošireni i primjer za to je i završeni forum na kojem je potpisano više od 25 trgovinskih i drugih sporazuma koji se tiču najrazličitijih grana - od poljoprivrede do tehnologije. Oba lidera sa entuzijazmom govore da su odnosi dviju zemalja sada bolji nego ikada.
Za Rusiju je uspostavljanje tijesnih veza sa Kinom, nesumnjivo, privlačno. Poslije pet godina međunarodnih sankcija, uvedenih nakon aneksije Krima, otvoreno prijateljstvo sa Sijem izgleda kao dugo čekani predah. Ali prije nego što će se potpuno povjeriti Siju, Putin se morao sjetiti sovjetske disidentske pjesme iz 1960-ih u kojima su ismijavani neuspješni pokušaji da se napravi rusko-kineski savez: “Svi su ljudi braća! Zagrliću Kineza.”
Početkom 1950-ih, ubrzo nakon što je Komunistička partija preuzela vlast u Kini, formirala je savez sa SSSR-om. Ipak, odnosi dviju zemalja uvijekl su bili napeti zato što su J. Staljin i Mao Cedung bili rivali jedan drugom u borbi za liderstvo u međunarodnom komunističkom pokretu. Ipak, Staljin je imao prednost, a Mao je znao da komunistički režimi moraju formirati jedinstven front protiv kapitalističkog zapada.
Upravo zato je Mao bio toliko ljut 1956. kada je Nikita Hruščov, koji je došao na vlast tri godine ranije (nakon smrti Staljina), počeo da kritikuje svog prethodnika. Kako je smio da dovede u sumnju Staljinov visoki status - i, tako je ispalo, priprijeti Mau istom sudbinom? I mada je u SSSR išlo 60% kineskog izvoza, ta su mimoilaženja dovela do neslaganja koje je trajalo decenijama.
Danas se Si i Putin bore za globalno liderstvo izazivajući tako Ameriku i Zapad; obojica podsjećaju na svoje nemilosrdne prethodnike. Ali sada postoji razlika: rast ruske ekonomije usporavaju zapadne sankcije i loše Putinovo rukovođenje i zato sada prednost ima - kineski lider.
Sve to još Rusiji nije napravilo velike probleme. Sporazum ruske telekomunikacione kompanije MTS i Huaveja o stvaranju mreže nove generacije, 5G, u Rusiji sljedeće godine uzajamno je povoljno. Ali kineski motiv da potpiše taj sporazum je potreba da se kompenzuje organizovani pritisak Zapada koji su pokrenule SAD. Amerika blokira Huavej zbog (sumnjive) tvrdnje da ta kompanija predstavlja opasnost za nacionalnu bezbjednost SAD.
Obje zemlje su uvjerene da spoj kineske ekonomske moći i ruske poliričke smjelosti mora pomoći dvjema državama da se izbore sa problemima vezanim za SAD. Ipak, nisu primjetni nikakvi posebni znaci da Rusi i Kinezi simpatišu jedni druge. Naprotiv, svako od njih sa visine posmatra onog drugog, nagovještavajući potencijalno rivalstvo, rivalstvo u kojem će Rusija teško biti pobjednik.
Tu sam tendenciju primijetila prije nekoliko godina prilikom posjete gradu Blagovešćensku, na sibirskoj granici, samo pola milje od kineskog grada Hejhe. Prije 50 godina Blagovešćensk je bio dio Kine. Zatim su kontrolu nad njim i mnogim drugim teritorijama kineske Spoljne Mandžurije preuzeli kozaci koji su djelovali u ime ruskog cara. Lokalni istorijski muzej u Blagovešćensku predstavlja razvoj grada nakon što su ga kozaci zauzeli u civilizacijskoj misiji. Rusi, izgleda, i sada sebe doživljavaju kao predstavnike Zapada koji su superiorniji.
Što se tiče Hejhija, on se obogatio prije četvrt vijeka iskoristivši postsovjetski haos u Rusiji prodajući jefitne proizvode ogladnjelim Rusima. U muzeju istorije tog grada kozaci su nazvani “dlakavim varvarima”, a gradovi na ruskom Dalekom istoku - njihovim istorijskim kineskim imenima - Blagovešćenk - Hajlanpao, Vladivostok - Hajšenvai, Sahalin - Kue. (...)
Putin ponekad upečatljivo demonstrira svoje taktičke kvalitete nalazeći i koristeći mehanizme koji učvršćuju položaj Rusije, čak i kada u rukama ima slabe karte. Aneksija Krima, koja je postala moguća zahvaljujući tome što je Zapad bio previše rasijan, pretvorila se u prepreku na putu mirne integracije Ukrajine u zapadne strukture, iako je Rusija za to morala da plati ekonomskim padom i međunarodnm izolacijom. Intervencija Kremlja u Siriji, koja je postala moguća zahvaljujući odsustvu dosljedne strategije u SAD, pretvorila je Rusiju u jednog od ključnih igrača na Bliskom istoku. Najzad, miješanje u predsjedničke izbore u SAD 2016. (koje je bilo moguće zahvaljujći deficitu demokratije u Americi) dovelo je stvaranja haosa u američkom političkom životu.
Ipak, u dugoročnoj perspektivi, sve to je Putinu donijelo više glavobolje nego zadovoljstva. Velike strategije nikada nisu bile Putinova jača strana, a upravo je u njima kinesko rukovodstvo, koje obično planira na veoma duge staze, bilo uspješno. I moguće da Si Đinping ovdje nije izuzetak.
Angažman sa znatno superiornijim strategom, koji predvodi pokret protiv Zapada, može se za Putina pretvoriti u opasnu igru zbog koje i on - i Rusija - mogu zažaliti. Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
