Neki kažu da je strip deveta umjetnost. Na ljestvici umjetnosti, to je najnovija - iza fotografije i filma, ali već odvažno daleko od arhitekture, baleta, vajarstva, muzike, slikarstva i književnosti. Za sve te godine, u očima mnogih, on još uvijek nije dobio “pravo prebivalištva”, jer je to trivijalni šund od kojeg je najbolje okrenuti nos.
Ali u stripu, toj jedinstvenoj kombinaciji ilustracije i književnosti, nešto je uvijek bilo privlačno. Vjerovatno zbog snažne komunikacije. Već 80-ih godina ponuda je kod nas bila izvrsna. Ako su neki stripovi bili namijenjeni isključivo zabavi, drugi su svijet prikazivali kao George W. Bush, a danas Donald Trump: kao borbu protiv zla. Treći su, zajedno sa svim navedenim, nudili i oštricu društvene kritike. Četvrti su bili potpuna subverzija.
A onda je došao Alan Ford.
Kada Zagor, Zvitorepec ili Asterix nemaju odgovora
Zapravo se i ne sjećam kada sam tačno dobio prvi primjerak Alana Forda, koji ovih dana slavi pedesetogodišnjicu. Vjerojatno je to bilo negdje sredinom osnovne škole. Dovoljno za prvi šok kad sam pročitao nešto što je - da parafraziram Monty Pythone - nešto sasvim drugo. Za mlad mozak to je bilo smiješno, pogotovo zbog likova koji su tada izgledali kao potpuno nekonvencionalni i nisu spadali ni u jednu od “ladica”.
Protekle su godine u kojima su Zagor i drugi likovi, koji su došli na slovenačko tržište pod pokroviteljstvom italijanske izdavačke kuće Bonelli, nestali sa kućnih polica. Svijet je postao manje crn ili bijel. Odrastanje je donosilo pitanja na koja Komandant Mark nije imao odgovora, još manje Zvitorepec ili Asterix. Nema u životu heroja poput Velikog Bleka i pravednika koji su uvijek na pravoj strani pištolja, kao što su Mister No, Nick Raider ili Rip Kirby.
Ne, život je poput knjige koju nikada ne možete pročitati. I svake godine samo dolazimo do novih uvida da ništa nije tako ozbiljno, groteskno ili smiješno a da u stvari ne može biti gore, grotesknije i smiješnije.
Alan Ford - Vodič za život
Svake godine mi je postajalo sve jasnije da prava istina ovoga svijeta nije skrivena u školskim udžbenicima, svetim knjigama ili raznim vodičima za lični razvoj, nego tamo gdje bi se najmanje očekivalo - u dubini Alana Forda. U apsurdnim avanturama članova “TNT grupe” koji se bore - povremeno zajedno, a često i jedni protiv drugih - isključivo za vlastiti opstanak. U ruiniranoj cvjećari usred betonske džungle grada koji ne brine za “pale”, slabe i neuspješne.
Alan Ford je vrsta vodiča po životu i za život, poput “Lonely Planeta”, za beskrajno putovanje. Ne vjerujete?
Je li zloglasni “Broj Jedan” - taj vječno živi starac, prikovan za invalidska kolica, kojem su mito, “naplate za pošten posao” i razne druge nagrade kroz vjekove donijele bogatstvo i koji je plaćao svojim službenicima po principu “dolar za svakoga” - zaista drugačiji od šefa neke slovenačke firme koji prisiljava zaposlene da rade previše i prijeti im govoreći da na njihov posao na vratima čeka 10 drugih ljudi? To je zapravo prvi “ujak iz pozadine”, jer ucjenjuje ljude, a istovremeno je i simbol generacije koja ne želi da ostavi upravljačke poluge mlađima.
Nije li Bob Rock, patuljak velikog nosa, simbol siromaštva koji u kapitalizmu sanja o prečicama do uspjeha, ali nikad ne uspijeva, pa ostaje vezan za dno? Ili to što kroz život uvijek prođe gore od Alana Forda, visokog ljepotana i naslovnog junaka, nije li to najbolji dokaz da je u svijetu slika najvažniji izgled?
I u čemu je Sir Oliver, groteskna karikatura propalog nasljednika engleske plemićke porodice, različit od naših uglednih ličnosti koje u društvenim hronikama crtaju bajke o uspješnim životima, a u stvarnosti imaju prazne novčanike ili astronomske dugove?
“Hrana svakog dana, osim četvrtkom”
U stvarnom svijetu Superhik, heroj koji krade od siromašnih da bi davao bogatima, nije apsurdna pojava nego stvarno stanje stvari. Ime bi mogao pozajmiti većini poreskih reformi od ranih 1990-ih.
Gradonačelnički trio, koji već po izgledu liči na svinje, odraz je u ogledalu državnih ili lokalnih moćnika koji su “privatizovali” korita, odnosno vlastite resore ili opštine. Poslovično nesposoban policijski inspektor Brock, general, koji se preziva Rat (War), i mnogi drugi sporedni likovi u različitim kancelarijama ili na različim funkcijama ne bi mogli bolje prikazati klijentelistički postavljene diletante koji u rukama drže važne poluge upravljanja društvom.
Nekada smo se, još puni iluzija o tome kako svijet kreće nabolje, smijali Alanu Fordu. Ali, ispostavilo se da smo sa njim dobili dobar uvid u budućnost.
Uvid u svijet u kome je i dalje jednima dopušteno sve, a drugima ništa. U svijet koji nagrađuje eksploataciju i prevaru, a kažnjava dobre namjere i igru po pravilima. Uvid u plastični prikaz globalne nejednakosti dohotka, gdje bogati jedu kavijar, a siromašnima ostaju sirotišta i “posljednje stanice”, javne narodne kuhinje u kojima su obroci dostupni “svakog dana osim četvrtkom”. Ili, kako je na svojoj majici napisao penzionisani njemački pilot Grunf: Bolje je biti bogat nego ne biti.
Alan Ford i Slovenija - što od ovoga je strip?
Ako bi italijanski duo Magnus & Bunker, koji je stvorio najbolja djela iz opusa Alana Forda, živio u Sloveniji danas, put do stripa bi pronašle i priče pacijenata u redovima, deložacije iz kuća zbog neplaćenih računa za komunalne usluge ili samohrana majka koja zbog izostale alimentacije ne može platiti 13 eura obaveza prema školi, pa kćerka ostaje bez završne školske ekskurzije.
Crtali bi pacijente koji godinama čekaju u redovima, korumpirane ljekare ili gradonačelnike, vlasnike firmi koji su za stečajeve krivili zaposlene ili strane građevinske radnike koji su se bez plate smrzavali u kontejnerima. Vidjeli bi sličice djece koja moraju ići po čizme u Crveni krst, moćnike sa gomilom gotovine kod neke termoelektrane, sveštenike pedofile, penzionere koji pretražuju smeće, političare koji su jednom govorili jedno, pa radili drugo, a sada govore treće; i izbjeglice ili druge ranljive grupe, koje smo u javnom diskursu dehumanizovali i sveli ih na nivo vremenske, ili čak eugeničke, pojave.
Danas bi 50-godišnji Alan, možda već otac s djetetom, tražio mjesto u javnom vrtiću, a Bob bi skupljao 450 eura za najam 12 kvadrata velike “rupe” u Ljubljani, ako bi se ipak umorio od cvjećara, i u novom bi domu smio imati psa. “Broj jedan” bi s vrećom novca u rukama sastavljao vladine koalicije. Njegov prvi pomoćnik, Šef, spavao bi za pisaćim stolom na nekoj od državnih funkcija, jer “domovini treba dati sve, čak i živote drugih”.
Smijali bismo se s gorčinom - ili ipak ne. Za ovo vrijeme “istorijskih šokova” i tranzicije, koje je donijelo i odnijelo nove heroje i lica, počeli smo da slavimo primitivizam i zato smo izgubili i veliki dio osjećaja za dobar, kvalitetan ili “nadrealistički” humor.
Jednom smo čitali Alana Forda, a danas ga - živimo.
(Siol.net)
Bonus video:
