Kaštig

„Ako izgubiš svoj dom, gdje ćeš pronaći utjehu?“ (EURIPID)

Da nijesu svojevremeno uvedene sankcije, možda Milo ne bi započeo šverc cigareta (i svega ostalog), pa ne bi bio ucijenjen, pa nam danas neprijatelji ne bi kuću uređivali. Ili da nije onda Aco govorio pred Skupštinom (učestvujući u klasičnom državnom udaru), možda Milo nikada ne bi postao premijer, pa danas ne bi morali da branimo svoje pravo na vjeru i molitvu od njegovog političkog bezumlja. Da smo mi bolji, možda bi svima bilo bolje... Da nas ima...

Ali ovaj hipotetički, priželjkivani model zaključivanja ne može da nas utješi, niti izbavi iz bespuća i očaja u koji smo potonuli. Jer, odocnili smo da ispravimo slijed nastajanja i propadanja događaja. Stvari su izmakle prirodnom istorijskom toku, premda će jedna drugoj, i tako pervertirane, na kraju morati da plate „pravednu kaznu i odmazdu za nepravdu po redu vremena.“ (Anaksimandar)

Ne uzrokuju samo ljudi događaje, već i događaji uzrokuju ljude. I neljude. Oni koji inkliniraju kvarenju, koji su inicijalno nedostatni i neutaživi, lako skreću na stranputicu, i žudeći svemu i grabeći sve, survavaju se u ništa, na dno. Nezgodno je, međutim, kada takvi vode narode i države.

Postoji priča o bogatom jevrejskom trgovcu koji je kupio dragocjeni srebrni pribor za jelo na čijem svakom komadu je bila ugravirana po jedna znamenita latinska sentenca. Trgovac je odmah potom priredio gozbu za svoje prijatelje, kako bi se za trpezom podičio svojim novim rijetkim escajgom. Dok su iščekivali obrok, jedan od gostiju je naglas pročitao latinsku izreku koju je slučajno ugledao na nožu koji je držao u rukama: „Avaritia est radix omnium malorum!“ („Lakomost je korijen svakog zla!“)

Drugi gost, koji je sjedio preko puta, vjerujući da se njemu obraća, osjetio se prozvanim, pomislio je da su svi saznali za njegova ranija nepočinstva, počeo je da se pravda i brani, razotkrivši se sasvim. Posramljen i ponižen, suočen sa svojom sramotom, napustio je gozbu i učinio potom ono najgore: oduzeo sebi život.

Najmanje tri spoznaje nam obznanjuje ova priča. Prvo, da ne postoje stvari koje su sasvim etički irelevantne, tačnije, da sve stvari, ma kako u određenom trenutku mogle izgledati beznačajne, neutralne ili čak prihvatljive, u perspektivi mogu proizvesti moralno pogubne i tragične posljedice. Drugo, da su sve stvari uzajamno isprepletane unutrašnjim razlozima i relacijama, i kad dođe čas i ispuni se vrijeme, naplaćuju jedna drugoj svagdašnje, neokajane dugove. Treće, da se ne treba uznositi.

U Crnoj Gori se, međutim, vlast uznosi do pucanja i u tom svom nenasitom nadimanju targetira sopstveni narod, svoje najbliže, kao jedine neprijatelje. Kada svoju braću i očeve ubijaš zarad ideologije, i ne pokaješ se, onda si spreman da ih ubijaš i zbog opipljivijih razloga, kao što je blago zemaljsko: „koje moljac i rđa kvari.“ I u takvom našem samoizjedanju i samozatiranju, vjekovi se oburdavaju, dok likuju oni koji nam priželjkuju poraz.

Kako dakle, u uslovima samouništenja, sačuvati sopstvenu kuću? Izdrži i uzdrži se, kažu Stoici. Ali, granice su odavno prekoračene. Bezumlje atakuje na naša potonja, molitvena utočišta, prijeti našim Svetinjama, smjera da razori temelje na kojima se naše vjekovno ognjište drži.

Da nije onda Milo došao na vlast, mi bismo danas bili... ili ne bismo! Čovjek je samo mjehur, veli jedna druga latinska izreka. Ali ako je čovjek mjehur i ako iščezava kao mjehur, šta je sa narodima? Je li ova vlast zapravo slika naše zajedničke dekadencije i posrtanja, iskušenje koje moramo prevazići, da bismo se izmirili sa precima? Riječ „kaštig“ ili „kastig“ je latinsko - italijanskog porijekla i doslovno znači „ukor“, „kazna“ (castigo), ali se koristi i da bi označila „bruku“, „nesreću“, „sramotu“, pa stoga za ženu koja je „skrenula s puta“ kažemo „kaštigulja“, dok „kaštiganje“, kao glagolska imenica, upućuje i na „svirepo kažnjavanje“.

Ova riječ se kod nas (naročito u dijelu Crne Gore i Hercegovine) toliko ukorijenila i ima tako bogato značenje, da se s njom može pojasniti gotovo sve. Šta se ovo desilo na prošlim izborima? Kaštig, brate, kaštig! Šta je učinila vlast od naroda i države? Kaštig, da ne može biti grđi!

Ako je tačna misao da suštinu stvari pogađaš kada je istinito imenuješ, onda od „kaštiga“ nema adekvatnijeg imena za ovu našu čemernu društvenu i političku zbilju.

S kaštigom došlo, s kaštigom izgleda jedino može i proći.

Stati i opstati, kaže naš narod. Nema se kud nazad. Ako nas Svetinje ne izbave... Od kaštiga i, ne daj Bože, sveopšteg međusobnog kaštiganja.

Autor je potpredsjednik Demokratske narodne partije