Krajem maja Vestminsterski sud za prekršaje odlučio je da razmorti zahtjev aktiviste Markusa Bola koji je okrivio bivšeg ministra spoljnih poslova Velike Britanije Borisa Džonsona da je lagao tokom svoje kampanje uoči referenduma o bregzitu 2016. godine. Ipak, Viši sud u Londonu odbacio je tu odluku i ujedno poništio sudski poziv Džonsonu, koji trenutno prednjači među kandidatima za nasljednika premijerke Tereze Mej. Takav poziv natjerao bi Džonsona da u otvorenom sudskom procesu svjedoči povodom kampanje za izlazak Britanije iz Evropske unije.
Odluka Višeg suda izaziva duboko žaljenje. Javni proces bio bi krajnje koristan iz dva razloga. On bi ogolio laži pristalica bregzita a to mi je uvijek izgledao kao najbolji argument onih koji hoće da zaustave izlazak Britanije iz EU. I, ako govorimo šire, taj bi proces naglasio opasnost koja dolazi od sličnih laži i kojoj je izložena demokratija.
Da, naravno, Velika Britanija mora biti savršeno slobodna u svom izboru da ponovo postane Mala Engleska. Stanovništvo ima isto pravo na samoubistvo kao i pojedinačni čovjek. Ali samo pod jednim uslovom: takav izbor mora biti zanovan na obaviještenosti, mora biti svjestan i donijet slobodno. Niko ne smije biti gurnut ka takvom izboru ucjenjivanjem ili podstrekavanjem - to je zločin koji se u slučaju realnog samoubistva ozbiljno kažnjava.
Pa ipak, nešto prilično slično takvom zločinu dogodilo se tokom kampanje uoči glasanja o bregzitu. Britanci ni izdaleka nisu djelovali kao neko ko je svjestan problema i zavedeni su. Previše je primjera dezinformacija i jedva prikrivenih laži koje su zamaglile rasuđivanje birača da bismo ih sada nabrajali.
Da je Bolov zahtjev odobren, sve to bi bilo prikazano na sudu. Sudska zasjedanja bi omogućila da se pokaže kako su debate uoči referenduma bile nepoštene. Sud bi mogao da razjasni da glasanje u korist bregzita i spremnost birača da se pomire sa posljedicama takvog glasanja nisu bili rezultat pristanka proisteklog iz upućenosti u problem.
To se pojavilo kao jedan od najboljih od svih mogućih argumenata da se britanskim građanima pruži šansa da preispitaju svoju odluku. Osim toga, taj bi sudski proces imao još jednu (čak važniju) prednost: pokazao bi kako tolerancija prema laži može nanijeti ozbiljnu štetu demokratiji.
Džonsonove pristalice tvrdile su da ne treba dozvoliti jednom sudiji da donosi odluke u vezi sa debatom takvog obima kao i da sudovi nisu odgovarajuća mjesta za regulisanje demokratskih sporova. To je prilično u redu, ali stvar je u tome što postoje razne vrste sporova.
Na primjer, jedna je stvar govoriti da se Engleska, oslobođena Stare Evrope, može vratiti na otvoreno more prosperiteta. Ali je sasvim drugo reklamirati to pomoću više nego očigledne neistine (tvrdeći, na primjer, da Evropa košta Britaniju 350 miliona funti nedjeljno), a onda, kada već svi igrači pokažu karte, podrugljivo priznati da je to bila netačna tvrdnja. Ili drugi primjer: jedna je stvar vjerovati, kao američki neokonzervativci, da je moguće nametnuti demokratiju Iraku držeći ga na nišanu, i iskreno diskutovati oslanjajući se na takva ubjeđenja. Ali je potpuno druga stvar pokušavati riješiti pitanje u UN pokazujući tamo neke fiktivne epruvete sa prahom, koje navodno dokazuju prisustvo nepostojećeg oružja za masovno uništenje.
I rat u Iraku i bregzit ilustruju jednostavnu ali ključnu razliku za bilo koju demokratiju. S jedne strane, postoji časna borba između suprotstavljenih stanovišta koja se vodi u areni, u kojoj vladaju jasna pravila, jer upravo takav treba da bude javni prostor. S druge strane, postoji bitka ne na život nego na smrt u kojoj nema zabranjenih poteza, u kojoj nema udaraca koji mogu biti preniski, uključujući i udarac koji ne liči ni na jedan drugi - laž. Laž se razlikuje po tome što podriva našu vjeru u javni dijalog. Ona truje sredinu u kojoj se rađa politička riječ, ona minira polja na kojima treba da se sučele suprotna gledišta, ona eliminiše samu mogućnost pravičnog suđenja, a to je ključna vrijednost demokratije. Riječ je o kontrastu između Ničeovog “perspektivizma”, u kojem se suprotstavljena “mišljenja” beskonačno međusobno sudaraju, i Makijavelijeve “laži” koja dozvoljava lažnom suverenu da izgovori posljednju riječ kada zatvara diskusiju.
Ili, preciznije, riječ je o kontrastu u kojem Makijaveli protivrječi samom sebi. U “Vladaocu” on ne legitimizuje toliko pravo na laž koliko upozorava ljude da tiranin, koji je sebi dodijelio to pravo, čini nemogućim dalje razgovore. Ipak, u “Raspravama” Makijaveli se zalaže za pravo da se upotrijebe sva sredstva - osim prava na laž - da bi prevladale želje i tačka gledišta ovog ili onog čovjeka.
Mi dobro znamo kakvu štetu svom narodu nanose nepošteni, korumpirani lideri. Upravo zato moramo aktivnije da izražavamo svoje mišljenje o suštinskoj korupciji koja potiče od tolerisanja laži.
Ta tolerancija omogućava otrovu da se širi kroz tijelo i dušu demokratije i tako, napadom na nevidljive norme i prećutno razumijevanje na koje se oni oslanjaju, potkopava institucije demokratije. To je upravo ono što bi pokazalo suđenje proces šarlatanima bregzita.
Autor je jedan od osnivača “Novih filozofa”
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
