Bježim ovih dana od domaćih kanala i portala, prodimih od popova, političara, analitičara... I ko zna kojeg konačnog rješenja crkvenih problema. Drugih očigledno nemamo, ne bar onih koji zaslužuju dvadesetak udarnih, a bogme i udarničkih minuta nacionalnog TV Dnevnika.
Nije do nas? Jeste, i te kako, treba samo pogledati snimke iz Tirane. Dođe mi da se pridružim demonstrantima koji još od zimus uglas komanduju: “Rama, odlazi”!
Ne konače ni oni na Ulici, ni njima se ne sviđaju oni što vode proteste, ni njihovi opozicioni lideri očima se viđet’ ne mogu, ni tamo se govornici nijesu proslavili oratorstvom, a ni muzika im boba ne valja ili se uopšte ne čuje...
Nije im bitno ništa od toga, naučili su iz ranijih protesta da je od saputnika i mape puta mnogo važnije da veliki cilj - iako dalek - jeste dostižan. I da je svima isti...
***
Čisto sumnjam da je na njihov jezik prevođen (i) naš najveći romanopisac Borislav Pekić, ali i bez njega pobunjeni Albanci su shvatili da “sloboda nije trenutno osećanje stanja, nego trajno osećanje cilja”.
Zato su, uprkos svemu što ih dijeli, jedinstveni i uporni. Zato ima nade da će Edi Rama kad-tad morati da ih posluša. I zato Milo Đukanović nas neće nikad.
“On je mene kralj”, citirao je neko poznatu glumačku repliku ovih dana. Nažalost, ovdje većina ne glumi, gleda u njega kao da to stvarno jeste. Fali još samo da dopiše kraj testamenta po davnašnjem scenariju Mira Vickovića: “... a Plavi dvorac ostavljam sinu Blažu”...
***
Građani na Ulici, koja je i u Tirani jedina slobodna institucija, traže ostavku arhitekte kriminala i korupcije i poručuju mu da će završiti u zatvoru.
Tokom protesta, zgrade državnih vlasti obezbjeđuje oko 2.000 policajaca i pripadnika specijalnih jedinica opremljenih za razbijanje demonstracija.
Sjedinjene Američke Države i Evropska unija pozivaju opoziciju na dijalog sa vlašću i rješavanje problema unutar institucija.
Opozicija tvrdi da je to nemoguće, na vlasti su majstori prevare a institucije ne rade.
Pojavio se i audio-snimak koji pokazuje da je vladajuća partija krala glasove na izborima 2017. godine.
Zvuči poznato, razlika je u jednom detalju - naš snimak nije bio samo tonski ali je ipak očas posla zaboravljen...
Demokratsko je pravo građana da protestuju, ali nasilje neće biti tolerisano i zato lideri opozicije nose odgovornost za razrješenje političke krize u zemlji - naslušali smo se mjesecima ove floskule međunarodne zajednice i susjedi i mi.
Ne čujemo dobro, odgovorili su demonstranti iz Tirane, koristeći se lukavstvom nekadašnjeg ljutog protivnika iz Beograda.
***
A mi? Mi i dalje čekamo da nas Brisel oslobodi, iako istu vlast sami biramo trideset godina. Ako i dobijemo kakvu pomoć u borbi za slobodu, uz nju stiže upozorenje - stabilokratija pa demokratija...
Nijesu evropska pravila za svakoga, sumnjiv je Balkan oduvijek, čak i kad je na pravoj strani istorije...
Zato Zapadu može biti da se pravi kako vjeruje Rami kad kaže da opozicija želi da ugrozi demokratski proces, da je ne treba shvatati ozbiljno jer je njen cilj da pokaže kako država nije stabilna.
Zašto i ne bi, Rama je tu tek neku godinu, našem arhitekti kriminala i korupcije na riječ vjeruju evo tri decenije...
Poniznost kojom na takvo povjerenje uzvraća ostatak crnogorske vlasti graniči se s poniženjem:
“Mi smo dobili potvrdu našeg demokratskog potencijala, mi smo dobili potvrdu naše slobode i nezavisnosti”, ushićen je bio premijer mišljenjem nekolicine evropskih činovnika. Skoro kao kad je, prije tri godine, ovdje slavljena decenija nezavisnosti i milenijum državnosti.
***
“Dalje ruke od Crne Gore, gospodo, ovo je naša zemlja!” - grunuo je na susjeda, s kojim smo još prekjuče bili u najboljim odnosima, predstavnik takozvanog zdravog krila depeesa. Kome je ta titula dodijeljena samo zbog toga što je doskoro tihovao o identitetskim pitanjima. Druge simptome da se razlikuje od onog bolesnog nikad nije pokazivao.
“Ovo je zadnji korak naše politike u emancipaciji Crne Gore kao slobodnog, nezavisnog i demokratskog društva” - proširila se bolest očigledno i na zdravu stranu. Kao da smo, i to ne koracima nego miljama, daleko od autokratije, korupcije, kriminala, nepotizma i zarobljenih institucija.
Obećao je još da nas u tom “zadnjem koraku” neće spriječiti neodgovorni političari, neodgovorne vlade i pojedinci iz Srbije. I neće, u neodgovornim političarima i istovjetnim vladama ne oskudijeva Crna Gora evo trideset godina.
***
“Nijesam mogao da vjerujem da Manastir Ostrog nije crnogorski...” - iznio je premijer pred javnost samo jedan od dokaza neodgovornosti ove vlasti. Čiji je i on dio punih 28 godina.
Dobro, kad je 1991. postao generalni sekretar Vlade, nije bilo prilike da se pozabavi zaštitom domaće imovine, zauzimali smo tuđu od Konavala do Banije. Srpsko sveštenstvo bilo nam je s ruke u tom poslu, nije bilo razloga da sumnjamo ni u njega ni u njegovu crkvu.
Nije, međutim, dobro što D.M. do kraja svog mandata 1998. nije saznao kako je, baš u tom periodu, dobar dio od 11 miliona kvadrata i oko 500 hramova preknjižen na Srpsku pravoslavnu crkvu.
Možda i nije mogao, bio je samo sekretar. Može biti i da nikad u ruke nije uzeo ni Liberal ni Monitor, iako su nam oči sa trafika bole naslovnice o trafikingu crkava i manastira još od 1996.
Ali, da o promjenama vlasništva nad nacionalnom imovinom D.M. ništa nije saznao ni tokom naredne decenije, kao šef SDB-a i ANB-a - e, to ne biva...
***
Da premijer loše stoji i sa daljom prošlošću, pokušao je da sakrije tzv. Javni servis. Teško je napraviti rez između vezanih rečenica u tečnom govoru, ali tamo su ipak uspjeli da presijeku iza Ostroga.
“Nijesam mogao da vjerujem da Manastir Ostrog nije crnogorski, to izgleda nije ni ovaj manastir na Cetinju, a to izgleda nije ni Manastir Morača. To mora biti i to jeste državna imovina, to je državno vlasništvo”...
Ovaj odlomak iz premijerovog govora u Kolašinu vrtio se integralno na svim kanalima i portalima. A onda su, tokom Dnevnika TVCG u 22.30, Cetinjski manastir i Manastir Morača - volšebno nestali. Ostao je Ostrog, sam samcijat, slava mu i milost...
I nama, ako preživimo ovo ćeranje. A tek je počelo...
P.S. Po kom je vlasničkom kriterijumu Cetinjski manastir brisan sa snimka a Ostrog ostavljen, nije mi jasno. A zašto je nestao Manastir Morača, piše čak i u turističkim prospektima Kolašina. Šteta što ih premijer nije prelistao, našao bi tamo unuka Stefana Nemanje. I izbjegao ovu bruku s naknadnim krečenjem na tzv. Javnom servisu. Možda bi mu tada neko i povjerovao kako se zakon zaista ne donosi “da bi se ćerali po Crnoj Gori”...
Bonus video:
