Ima počasti ovakvih ili onakvih, zasluženih ili nezasluženih, ali, bar u slučaju zasluženih personalnih adresa, presudno postaje pitanje - ko daje počast. Ko će u toj istorijskoj jednačini počasti biti sa druge strane znaka jednakosti.
U slučaju mrtvih velikana to je prije svega akcija iz koje neku korist očekuju oni koji počast daju. Jer, u svijesti svih čitalaca ovoga svijeta, Kiš je počasni građanin i Subotice, i Cetinja, i Beograda, i Pariza, i Jerusalima, i Babilona... Odavno.
Vučićeva vlast naumila je Kiša proglasiti počasnim Subotičaninom. Oveća grupa pisaca, umjetnika i intelektualaca izrazila je javno negodovanje zbog ove vrste zlopupotrebe Danila Kiša. Objavljena je precizna izjava Filipa Davida. Priroda te vlasti je nacionalistička i totalitaristička, a Kiš je cijelim životom i djelom bio na drugoj strani.
Neko bi mogao reći - ok, a što da ne? Nije li upravo to posao vlasti - da na odgovarajući način podsjeti na one zaslužne iz prošlosti, na sve one koji su dali značajan doprinos društvu… Ali, na ovim prostorima, te stvari nisu nikad baš tako jednostavne. “Poteža je ova naša škola.”
Koja vlast ima pravo da slavi velike pisce? U principu, nijedna. Ali, bilo koja elementarno pristojna vlast to može. Vlast koja je pristojna u svemu (“pristojno društvo”) time osvaja pravo na pristojno podsjećanje na velikane.
A današnja vlast u Srbiji to svakako nije. Ona se ovakvim gestom želi predstaviti kao građanski utemeljena i pristojna vlast. A to je pregolema falifikacija da bi se prećutala…
Davidova reakcija je na mjestu - na koncu, on se dobro sjeća (i tu je bilo mjesta za gorak ukus prijateljske nostalgije), kako je Vučić odigrao oko Pekićevog spomenika na Cvetnom trgu. Sjeća se zasigurno i Tominog dolaska u Narodnu biblioteku na ceremoniju dodjele nagrade upravo Filipu Davidu, koji nije mogao a ne kazati javno predsjedniku Srbije da on tu ne pripada, i da svojim prisustvom samo ruži svečanost.
Naravno, važno pitanje je zašto sve to - Pekićev spomenik, Kišovo počasno građanstvo u Subotici, a ne sjećam se ni da je predsjednik prije Tome obilazio književne događaje - nije uradila vlast kojoj je, iz određenih razloga, pomislio bi naivan čivjek, to pripadalo. Pekić je bio jedan od obnovitelja Demokratske stranke. Od Kiša su učili kako da budu Evropejci… Pa ipak, nije im palo na pamet da to urade. Možda ovaj primjer najljepše dočarava koliko je to bila loša i prije svega kalkulantska vlast. Zato su onako i prošli.
Vučić je, pak, hrabriji igrač od njih. Egomanija kao nus-pojavu zna proizvesti jedan vid hrabrosti. Odlučio je svojim performansima i političkim akcijama da prisvaja one vrijednosti koje su neupitne, iako svjetlosnim godinama daleko od političkog i idelološkog miljea koji je porodio Vučića i njegove. Vučić se sprema da pređe rubikon priznanja Kosova, tako da mu je neknadno “priznavanje” nekih pisaca, vjerovatno - prava sitnica.
I inače to pitanje odnosa vlasti prema (mrtvim i živim) umjetnicima jeste zanimljivo, a i precizan je pokazatelj prirode vlasti.
Živi umjetnici su zgodni za upotrebu jer uvijek se mogu oglasiti kakvom podrškom sa parnasovskih visina. Sa mrtvima je unekoliko drugačije: odatle podrška dolazi posredno - tako da je uvijek uključeno više likova, koji ponekad izgledaju kao oni svjedoci za boračku penziju nekad.
Kiša su i ranije pokušavali prizemno falsifikovati - sjećam se slučaja sa Momirovom kampanjom iz 1997, gdje se, neočekivano, pojavio i Kiš. Vijesti su demontirale čitavu predstavu. Ili aktuelno “osvajanje” Đilasa sadašnjih crnogorskih vlasti. Koje su, gle paradoksa, svjedočio je Dobrica Ćosić, 1992. zaustavile tadašnju inicijativu o rehabilitaciji pisca “Besudne zemlje”.
Važna je javna reakcija, uvijek, jer ovdašnji “kneževi” sve bezobzirnije divljaju.
Prizovimo jednu slavnu anegdotu, i eto nam objašnjenja. Sve je manje onih koji mogu reći da je kneževa hiljadu, a Betoven jedan…
Bonus video:
