Crvena nit očuvanja interesa vladajuće grupacije u Crnoj Gori sagledava se, svakim danom očiglednije, u besprimjernom otimanju prostora. Prvo preko privatizacija, zatim uzurpacija kroz simuliranje prostornog i urbanističkog planiranja i planova, beskrajnim „izmjenama i dopunama“ planova i „planova“.
U prethodnom tekstu (Vijesti, 8. april 2019.) navela sam tri primjera, u ovome koji je nastavak iste teme jedan posebno drastičan. Nadam se u narednom, još nekoliko nekoliko. Od više desetina iz poslednjih dvadesetak godina. A prostor je osjetljiv i potrošiv.
Nedavno iskovan eufemizam „to je izolovani incident“, lansiran da se objasne razne nezakonite i kriminalne aktivnosti još aktuelne vlasti DPS-a sa dobrovoljnim ili nevoljnim (?) saučesnicima koalicije, pokazuje da nema ničega izolovanog.
Da se radi o povezanoj mreži bačenoj preko prostora i ljudi. Koja nas je sve sputala. I sada smo postali hrana, i prostor i ljudi sa svojim sudbinama, imovinom, budućnošću, nezasitih krivolovaca. Sve dok mrežu ne pokidamo iznutra. A tada treba naći mudra rješenja da se otklone i nadoknade štete. Mnoge će biti za dugo neotklonjive.
Primjer 4
Deseta je godina da u kolumni O prostoru, rode pišem, o prostoru, prostornom i urbanističkom planiranju, odlučivanju o prostoru i sl. Nažalost, brojni su i tekstovi o raznim aspektima neodgovornog odnosa aktuelne vlasti prema prostoru. I prema javnom interesu i državnom budžetu u tom kontekstu.
Neshvatljivo je da se niko iz Vlade i Tužilaštva godinama ne uzbuđuje zbog očiglednih skupih, i sve skupljih u budućnosti, povreda više zakona pri donošenju odluke o lokaciji ulazno - izlazne petlje za Podgoricu, na autoputu. Ironično zvuči optužba za g. Miomira Mugošu da je šteta učinjena budžetu Glavnog grada 6.723.194, 85 eura, a da se Tužilaštvo nije oglasilo zbog čitavog niza štetnih odluka u vezi sa gradnjom prve dionice autoputa. Istovremeno, g. Mugoša je slijedio i predloge stručnjaka i zakonsku procedure u vezi sa lokacijom ove petlje.
Zakon je izričit: za velike infrastrukturne objekte neophodno je da se kroz više varijantnih rješenja dođe do najpovoljnijeg. Prostorno-urbanističkim planom usvojenom početkom 2013. ponuđena je bolja varijanta, na mikrolokalitetu Strganica.
Njome bi se napravila ušteda u finansijskom i prostornom smislu i izbjegla ogromna šteta po okolinu. Kako procijeniti motive i upornost Ministarstva saobraćaja i tadašnjeg ministra da se odabere rješenje koje će direktno poskupiti ovu prvu dionicu desetostruko u odnosu na 6.723.195 eura, navedenih u optužnici g. M. Mugoši.
Osim te, bolje, varijante Ministarstvo saobraćaja je moglo, zapravo moralo, da uradi makar još jednu. Bilo je vremena od početka 2009. kad je započet, pa raskinut, posao sa Konstruktorom, da se uradi glavni projekt za prvu dionicu. Zatim i za ostale, sukcesivno. Ugovaranje na osnovu idejnog projekta posla vrijednog 820 miliona eura (sa dubiozom mogućih kursnih razlika), bilo je neoprezno, nedomaćinski. A svakako nestručno i bez opravdanja.
Nažalost, ne vidimo da će ovakav rad Ministarstva saobraćaja, Ministarstva planiranja i Ministarstva finansija biti tretiran kao zloupotreba ovlašćenja. Klauzula u ugovoru za gradnju prve dionice, da nepredviđeni radovi ne mogu biti veći od 10% ugovorenog iznosa predviđena je, zapravo, da se neograničeno i nekažnjivo izvlači novac od građana. Da je posao ugovoren na osnovu glavnog projekta, nepredviđeni radovi ne bi mogli biti iznad 3%. Međutim, pojavljuju se i ogromni iznosi za energetske i hidrotehničke instalacije, nazvani naknadni radovi.
Vlada i ne postavlja pitanje odgovornosti: kako mogu biti naknadni radovi? Da li je neko zaboravio da uz idejni projekt priloži i ove faze idejnog projekta? Pa ugovoreno bez njih? Možda ćemo uskoro saznati da nije ugovoren, recimo, završni sloj kolovoza? Ili nešto još nevjerovatnije. Inače, od početka je jasno da, popularno nazvana, zaboravljena petlja nije ni ugovorena. Zato se, valjda, i insistira na skupljem i štetnijem rješenju na mikrolokaciji Ras. Da nas impresionira ogromna cijena (i još veća glupost i neodgovornost) i ekološka šteta. Da zaćutimo bespomoćno.
Građani Podgorice i cijele Crne Gore trebalo bi ovdje da stanu na biljegu. I da saopštimo: ne može se beskonačno improvizacija, neodgovornost, bahatost, korupcija, bezakonje i lakomost prikrivati pričom da je to javni interes. Da je to razvoj. Korisno bi bilo da neki agilan novinar napravi uporednu analizu saopštenih nedostataka ugovora o autoputu i zajmu, tokom pet dana plenarnog zasjedanja Skupštine o ovoj temi i svih problema koji su se do sada manifestovali.
U novembru 2014. razmatrani su brojni aspekti: prostorni, finansijski, ekološki, ekonomski. Većina primjedbi i sugestija upućenih od poslanika opozicije, a koje su ignorisane. Sada se vidi da su neki u 25. sazivu Skupštine Crne Gore bili brižni i spremni da zaštite javni interes, a drugi bezbrižni u tom pogledu. Neke štete se mogu izraziti finansijski, neke aproksimirati kao štete u budućnosti. Recimo štete po životnu sredinu, zdravlje građana, oduzimanje dragocjenog prostora za razvoj Podgorice poslije 2040. godine.
Ipak, u zemlji „izolovanih incidenata“ kroz decenije je razrađivan model kako se kroz izgradnju saobraćajne, hidrotehničke, energetske infrastrukture i drugih kapitalnih investicija izvlači novac iz državnog budžeta i iz džepova građana. Da su rađene ozbiljne analize velikih prekoračenja predračunske vrijednosti sadržane u projektima na osnovu kojih su ugovarani radovi i konačnih iznosa, moglo se uočiti, da prekoračenja rastu iz godine u godinu. Negdje i preko 100%. Istraga je u takvim slučajevima neminovna: od strane odgovarajućeg organa državne ili lokalne uprave, strukovnih udruženja i tužilaštva.
Skoro da nijesu poznati primjeri ovakvih istraga. Dakle, model za poharu budžeta i građana je uspostavljen. A onda dobijemo optimistična obećanja iz Vlade i nadležnih ministarstava: nema kompromisa kad je kvalitet u pitanju! Prekoračenje rokova i predračunske vrijednosti su nebitni pri kvalitetu?! Naravno. Kad ćutimo i plaćamo.
Bonus video:
