Ženetina” sa nedavnog plenuma naših poslanika (SDT; jun 2019) zahtijeva da se malo posvetimo dokumentovanom nizu CG #metoo-a od nezavisnosti do danas…
Prvo, počelo je sa “žutom i crnom” (g-đe M. Ljumović i B. Tatar), iskusnim bankaricama koje su poslovnim i tržišnim praksama obilježile tri decenije crnogorskih tranzicionih lutanja, pa im se politički nije moglo oprostiti što su mnoge biznismene napravile legitimnim bogatašima.
Drugo, nastavilo se sa najubitačnijim prljavštinama medijske sfere, kada su g-đe M. Tadić-Mijović i M. Perović-Korać bile targeti bezočnog javnog nasilja, mete neizdržive muške nezajažljivosti.
Treće, prije pet godina smo “dotakli dno” ljudske i sistemske nečasti. Uz paćeničku montažu, kao i uz učešće dvije do tada ozbiljne, a od tada samopobrisane novinarke iz “prava-javnosti-da-zna”, sa štipaljki na kioscima seirilo se na NVO čelnicu, g-đu Vanju Ćalović-Marković. To je postao njen lični feniks moment da nastavi da bude najjači borac protiv korupcije u zemlji. A, Crna Gora je okončala samookovana spremnošću nekvalitetnog novinarstva da služi jalovim fikserima javnog fekalisanja, petrifikujući zemlju u balkansku kaljugu muškog primitivizma bez granica.
Četvrto, prije par godina na dnevni red su stigle institucionalne “bitke” u izvedbi ministarki, koje su odlučile da služe muškim političkim nakanama. Glavna upravna inspektorka (g-đa D. Anđelić) je “…nesavjesno i nestručno vršila inspekcijski nadzor” (Monitor, 7.4.2017), pa je po kratkom postupku, bez dokaza, udaljena s radnog mjesta. Da; politička pozadina odstranjivanja žena u CG ne može umanjiti bolno odsustvo ženske solidarrnosti, a kada političari krenu da se potkusuravaju na javnoj sceni.
Peto, ranija gradonačelnica Kolašina (g-đa Ž. Vuksanović) uspjela je da razduži decenijski blokiranu sjevernjačku opštinu. Oni za koje je dokazano da nisu radili u korist opštine, nisu mogli da joj muški oproste da su sami sebe “mobingovali”, ne odlazeći na odmor, pa su patriotski krenuli u dogovorne šeme reketašenja, koristeći sudije, a kako bi odrali opštinsku kasu. Šesto, negdje pred ljeto prethodne godine, slušali smo o nasilju grebanja bez ožiljaka (g-đa S. Vidak) sutkinje sa primorja. Ovaj incident ostaje u povijesti nehrabrosti žena u Crnoj Gori zbog neopravdane nacionalne mržnje, koja se sručila na javnu scenu.
Sedmo, ovih dana saznajemo ono što smo odgovorno odavno znali: Andrijana (g-đa Kadija) iz RTCG-a, našeg jedinog kratkoročnog utiska da se javni servis stvarno može baviti građanskim imidžom zemlje, sudski pravosnažno je dokazala da je nezakonito smijenjena. Profesor oranžastog univerziteta, sa pjesnikinjom i par anonimusa, mogu biti ponosni na svoje bahato neznanje i utilitarističko podvižništvo. Iako je nevažno, ne treba zaboraviti: NVO aktivista, ljubomoran na ugovorne saradnje, poslužio je kao mehanizam za targetiranje, pa treba da bude “ponosan” na svoje strukovno ništarenje. Ipak, hvala Andrijani: saznali smo šta znači imati kičmu u profesiji; kako je to simbol veličine u životnosti; kako je to potka znanja, koja se stiče iz dana u dan upornim radom sa timom, a koje je daleko od kukavičluka ispolitizirane relativizacije i bijednog tepanja u glibeži nesojstva.
Osmo, godišnjica je, a kada se krenulo sa anonimnim pismima na štetu ranije (sadašnje?) viceguvernerke (g-đe I. Radović). Savjet CBCG (dr Žugić, prof Fabris, g-din Radonjić. g-din Telaćević, prof. Božović, prof. Jovović i prof. Radović), u tri dana (2-5. jul 2018.) uspjeli su da ponize Skupštinu Crne Gore i uvedu parlamentarnu diktaturu u javni diskurs. Kako su insinuacije o pro***tuisanju navodno “završile u kanti za smeće” (citat, svjedočenje iz marta 2019), moralo se organizovati zvanično spaljivanje: “U ostvarivanju dužnosti i ovlašćenja viceguvernera za kontrolu bankarskog sistema dr Irena Radović nije pokazala odgovarajući nivo stručnosti i efikasnosti, što je rezultiralo i predlaganjem odredenih rješenja za koja je utvrđeno da su mogla imati ozbiljne posljedice i rizik po stabilnost bankarskog sistema i negativno uticati na ugled i integritet Centralne banke...” (Br.0101-5253 - 3/2018 Podgorica, 2. jul 2018. godine) Ove smiješne rečenice su potpisali guvernerovih “sedam uglednih građana”. U ubitačnom institucionalnom prljanju žene u Crnoj Gori, advokati g-đe Radović su sudski dokazali da su naši poslanici neznaveni oko slova i duha zakona. I, ova saga prljanja sistema od strane najodgovornijih, nastavlja se i dalje, kroz postupke predsjednika Višeg suda.
Deveto, polovinom juna smo saznali kako naši policajci vole da mlate, ne samo polomljenog “varvara”. I da tužioci prvo odbijaju i ćute, tolerišući nasilje, a potom se vraćaju da pogledaju dokaze, po naredbi. G-đa Andrea Sekulić završila je u modricama na podu kupatila kafića: “Vikao je - Šta hoćeš, kur.o? D..ljo, šta ćeš. Potom sam ga odgurnula, a on se zaletio na mene, bacio me preko lavaboa i WC šolje. Ja sam pokušala da se zaštitim vratima koja su bila između nas, a on je gurnuo i vrata i mene, pala sam i udarila glavom. Ostala sam da ležim na podu, a on me nogama udarao. Udarao me je i pesnicama. Tada je nekolicina momaka priskočila u pomoć, ali dok su uspjeli da ga savladaju on me je izudarao po cijelom tijelu. Ležala sam na podu i nijesam mogla da se branim”, (Vijesti, 10.06.2019); “Pustite me da izbušim, ku.vu. Sad ću čitav šaržer da ispraznim na nju.” (Vijesti 15.06.2019)
Čojkačko-muškadinsko ženomrštvo udruženo sa dobrovoljnim “ženskim” mačizmom poslužili su da se uvede izvrnuti princip “jednakog prava za sve na jednak način prema svima”. Nije važno da li su udate ili same; da li imaju rod i/ili dom; da li su svoje ili pod uticajem političara i bezbjednjaka i sličnih “zaštitnika”; dok god mogu da se zajednički muški ponize u javnosti, na žene je lako primijeniti “korektnost” u izvedbi balegarenja, u ime kojekakvog patriotizma i/ili tobožnje zakonitosti.
Primjera CG uvriježene mizoginije ima mnogo više (npr. direktorica zabavišta g-đa M. Mijović, nastavnica g-đa M. Vidaković, i sl.), a svjedoče o najgorem u nepoštovanju crnogorskog razvoja. Zajedno su bolne “ikone” crnogorske hronologije sistemskog bešćašća. Možda ne želimo da znamo šta je #metoo. No, to nikoga u Crnoj Gori ne opravdava da bude lice i naličje neizdrživo nemoralnog i sistemski slamajućeg. Stoga je model “uništiti ženu do kraja” loš način rada; ružna mjera “uspjeha” sposobnih i snalažljivih u zvaničnim institucijama sistema. Ako samo tako mogu biti veliki u pregolemim sujetnostima, a premali u odgovornim poštovanjima Crne Gore, imparcijalno-socijalno naša zajednica dokazuje da nije, i nikada nije bila zemlja sojstva, čojstva, poštenja, struke, znanja i čistosti ljudskog ponašanja.
Kad je tako, naporno je gledati tugaljive burleske oko agendi osnaživanja žena brojevima političarki/menadžerki za EK/UNDP štrik. To su, prije svega, pouzdani indikatori poraženosti žena, a čemu žene dvojako kumuju: voljnom podređenošću muškarcima i dobrovoljnom ženskom nesolidarnošću. Zašto?
Bonus video:
