Baš smo mi Balkanci stoka neslana, koja svakodnevno doručkuje sjećanja, i na skoru i na davnu prošlost!
Nikako ne možemo da jednom za sva vremena zatvorimo oči i preko nezatravljenih Tomašica i strmih Korićanskih stijena iskoračimo u “svijetlu budućnost” obasjanu toplim zracima pomirenja, koju nam nudi Ana Brnabić i njeni politički i ideološki mentori i istomišljenici u Srbiji i izvan nje.
Zar ne bi bilo divno da se svi sjatimo u ono kameno čudoviste koje je u Višegradu sagradilo poznato filmsko nedonošče, kako bi ukamenio i sakrilo onih 3 hiljade duša koje su ranih 1990-ih pobijene na i oko pašine ćuprije. Ana nam nikada neće oprostiti što odbijamo da uskočimo u kolo sa poštovaocima zločina i zločinaca, i sa krvoločnim mrziteljima svega što ne zaudara na masno dno velikosrpske nacionalističke kace.
Dok u povečerje osmatra ivice svojeg utihlog vojnog logora obasjanog pravom srpskom mjesečinom, Ana se ne može načuditi kako je moguće da smo toliki bilmezi, pa radimo na sopstvenu štetu i odbijamo taj slatki dar koji nam nudi Pax Serbiana: 1990-ih je bio građanski rat koji su okarakterisali mnogi nesporazumi, poput onih u Vase Miskina, i na Markalama. Ili poput onoga u Srebrenici! Kad ćemo se, pita se Ana, urazumiti i prestati da kukumačemo oko nedavnih nesporazuma!?
Zamjerila nam je Ana što nju, njene ideološke i političke očeve, kao i ostatak svijeta, podsjećamo na genocid počinjen u Srebrenici. Motivisana rijetko viđenim bezobrazlukom, premijerka se potrudila da srebrenički genocid pozicionira u, za nju, “prave okvire.” Zato ga je i okarakterisala kao “nesporazum.”
Bio sam među onima kojima je ovakva karakterizacija izazvala nagon za povraćanjem. Ipak, brzo sam shvatio dvije stvari: uzaludnost moje ljutnje, i dubinu problema čiji je simbol Ana Brnabić i njeno marginalizovanje genocida.
Shvatio sam, da bi se osoba zastidjela sopstvene izjave neophodno je da posjeduje svijest o sopstvenoj odgovornosti za izgovorenu riječ, određeni nivo moralnosti, kao i kapacitet da istini pogleda u oči. Ni jedna od ovih pretpostavki, međutim, nije se ispunila kada je u pitanju politička ništica koja paradira kao predsjednica vlade jedne od rastućih autoritarnih banana-država na brdovitom i krvavom Balkanu.... predsjednica vlade čija politička elita na vlasti baštini ideološku platformu koja je prouzrokovala Srebrenicu.... predsjednica vlade one države koja je svesrdno podržavala i direktno pomagala krvoproliće u nekadašnjoj SFRJ i genocid počinjen u Srebrenici.
Zato ne mogu reći da Anu treba biti sramota onoga što je rekla. Ona je samo tužno podsjećanje na velikodržavni projekat od kojega desetari u njenom vojnom logoru nikada nijesu odustali. Shvatio sam da Anu ne treba kastigati, već se protiv nje, njoj sličnih, i protiv monstruma kojega oni predstavljaju treba boriti do posljednjeg daha.
Bonus video:
