Jednom davno Roćen je govorio na skupu, i pomijao selo, i petokraku i govorio naizgled nepovezano. Ali to je bio on, čovjek koji se rijetko pojavljivao. On je kuvar, consigliere, kao Robert Duval u filmu Kum. Svuda je, ali ga nema nigdje. Čovjek koji shvata svoju ulogu, i svoj antitalenat za javni nastup. Zato je on sjenka, čovjek koji vuče konce iz backstage-a.
Svi snimci koji su se pojavili ne govore ništa novo. To su zaista privatni razgovori ljudi, a ljudi su i političari i savjetnici. Ljudi psuju, prenagle, ne podnose jedni druge a moraju da se cerekaju. To je diplomatija, “da nikad ne dozvoliš da neprijatelj zna šta tačno misliš”. Ali je čudno da je državna televizija neprijatelj Milana Roćena, da su novinari nepismeno stado. Čudno je to, jer, političari obično žele da novinari budu poslušno stado. Zato i valja pogledati film Nikole Kojo koji nosi baš naziv Stado.
Ono što jeste zanimljiva komparacija jeste što Roćen forsira svoje selo, nekoliko puta. Ipak postoje neki ljudi neodvojivi od sela, i gdje god da se nađu, u kom god velikom gradu, može selo da izađe iz njih ali ne i oni iz sela. “Pa opsujem da ne mogu prostije/mada odavno sam otišo iz geta” kaže Gibonni, a Roćen eto otišao iz sela, a psuje i dalje kao kočijaš.
Činjenica da postoje privatni razgovori, privatne torbe, privatne koverte, govori da je u Crnoj Gori sve oprošteno, možda zato jer je riječ o privatnoj državi. Jer, čuje se, ako može neko telefonom da pozavršava poslove, da rezerviše apartmane, da ima ideju da počisti te novinare u državnoj televiziji, to može samo u zemlji u kojoj može sve, pa “neka bude što biti ne može”, neka bude i to. Samo, kao kad paparaco fotografiše zvijezde koje prave bahanalije, pa se zvijezde ljute, ljuti se i Roćen, ali se ljuti zbog istine. Ljuti se što je istina izašla na viđelo. Kaže, penzionisan je, kao da je tada sve oprošteno, kao da je sve otišlo ad akta i sve se može zaboraviti. Simpatično je kako osoba koja je uvijek djelovala iz pozadine u nevrijeme postane zvijezda. Simpatično je i kad su zvijezde nervozne, jer uvijek tad pokažu svoje pravo lice, ono lice koje su skrivali godinama iza diplomatije.
Ali novinari tome i služe, da provociraju pitanjima javne ličnosti sve dok oni ne pokažu svoje pravo lice. Tako funkcioniše novinarstvo tamo gdje se može zvati novinarstvom. Tamo gdje državna televizija daje nemušta saopštenja kad ih tovari jedan od najvažnijih ljudi u državi, kad ih naziva najpogrdnijim imenima, kad ne istupi nijedan novinar da pokaže dostojanstvo, tamo možda i zaslužuju sve izrečeno. Kad već može da prođe bez ikakve odgovornosti, to je dokaz da sve može da im prođe. Jer, vjerovatno se boje da opet ne iznerviraju Roćena, iako je navodno bivši brko u penziji.
Bonus video:
