Svako ljeto – od kada išta pamtim, pa do svoje trinaeste ili četrnaeste godine – provodila sam sa babom i đedom na planini. Porodica moja majke je oduvijek izdizala na Sinjavinu („izdig“: sezonska selidba domaćinstva i stoke na planinske pašnjake), a nas su roditelji slali da budemo sa njima. Ekonomija brige o djeci je u našem slučaju tako izgledala: baba, đed i ostatak domaćinstva na katunu su vodili računa o nama tokom ljeta, a za uzvrat smo mi – isprva pomalo, a kasnije, nadam se, sve više i sve bolje – pomagali u kućnim i stočarskim poslovima. Sjećam se da je majka bila zabezeknuta kad nam je jednog avgusta došla u posjetu, jer sam joj ja na planinskom šporetu skuvala kafu; bila sam taman napunila šest godina. Đed, glavni trener za dječje vještine preživljavanja na katunu, je samo kratko prokomentarisao: „Sad je dovoljno visoka da može da vidi je li voda u džezi provrela, nema razloga da sama ne sprema kavu.“ Sjećam se da sam bila mnogo ponosna na sebe.
Život na Sinjavini je i prije 25, i prije 20, i prije 15 godina bio pun izazova koji su, u ovo naše napredno doba, drugdje odavno riješeni. Na katunu Vratlo, gdje smo mi izdizali – a koji se nalazi između katuna Ječmen Do sa jedne i katuna Previja i Sastanci sa druge strane, ispod Šiljaste i Pločaste glavice – nije bilo ni struje ni vode. Čitav taj naš kraj je jedno nepregledno travnato i kameno more koje izgleda kao da se talasa, zbog kraških oblika glavica i vrtača (brdašaca i uvala) koji se smjenjuju u prostoru. (Sjećate li se da smo u i školi učili kako da je „Sinjajevina zatalasana kraška visoravan“? Mi smo je, inače, uvijek osim na času geografije zvali Sinjavina, pa ja tako i dan danas, i sad i ovdje.) I baš zbog takve geografije i takvog sastava stijena, planina ne drži vodu: nema izvora na svakom koraku kao na Bjelasici, nema jezera kao na Durmitoru. Snalazili smo se kako smo mogli: Ječmen Do je imao neki bunar, Sastanci su imali bistijernu za skupljanje kišnice, a mi smo se, kao i mnogi drugi, oslanjali na snijeg. Ovako je to bilo: rano u proljeće, dok snijeg još pokriva planinu, trebalo je sniježni namet u vrtači koja je najbliža našim kolibama pokriti debelim slojem sitnog sijena. Tako se topljenje snijega uspori, pa se on tokom ljeta čisti i otapa da bi se dobila voda za piće i kuvanje. Zahvaljujući tom luksuzu – snijeg u sred ljeta, na dohvat ruke, ej! – pravili smo i neke poslastice za koje tada nijesmo znali da se zovu, recimo, frape! Frape od domaćeg jogurta i meda, sa sinjavinskim snijegom umjesto leda.
Nije bilo struje, pa smo za osvjetljenje koristili fenjere i petrolej-lampe. Imali smo radio na baterije, ali je on upotrebljivan skoro isključivo nedjeljom, kada su svi sa pažnjom slušali emisiju „O selu i poljoprivredi“ na Radiju Crne Gore. Na kraju je išla vremenska prognoza za narednih sedam dana, ubjedljivo najvažniji programski segment, koji je onda sa gostima komentarisan i kritikovan – jer, ko je još tačno predvidio vrijeme na Sinjavini? – sve do naredne nedjelje i sledeće prognoze. Kada su i u naše domaćinstvo stigli mobilni telefoni, bili su korisni samo kada izađemo „na signal“ – to jest, kada signal koji se gubio u planinskim uvalama uhvatimo na nekom od okolnih brda. Između poziva telefon je morao biti isključen, da bi baterija potrajala što duže; ako je moguće, do sledećeg silaska u selo.
Mogla bih do sjutra da pišem o svakodnevici na katunu, o poslovima koje smo radili, o striži ovaca i farbanju jagnjadi, o tome kako se skuplja skorup, o grušavini, o olujama i grmljavini koje bi nas zatekle same u planini kod ovaca, o čajevima koje smo brali dok smo čuvali stado – glavni među njima bila je trava iva, koja, kako su čobani rimovali, „od mrtvoga pravi živa“. Ali mislila sam nešto drugo da kažem. Živjeli smo na Sinjavini, i živjeli smo lijepo, mada smo sve uslove za to morali da stvorimo sami. Za sve godine koje sam provela na katunu država je uložila jedino u obnovu makadamskog puta iz pravca Kolašina. Ni u potonjem periodu se ništa nije promijenilo; izgleda se strategija zasniva na tome da ljude koji žive na Sinjavini treba samo pustiti da ostare i odustanu.
To je kao kad uprava grada zapusti neku javnu zgradu ili park, do te mjere da ljudi više i ne primijete kad bude odlučeno da to što je postojalo sruše, prodaju, pa daju nekom da koristi i da se okoristi. Samo što ovdje vidimo da su zapostavljene zajednice i životne prakse, ostavljene da se sruše u uslovima koji su nemogući – a koji bi, uz malo pažnje i pomoći, mogli biti pretvoreni u nešto izuzetno, od čega bi koristi imali poljoprivrednici i stočari sa Sinjavine, ali i čitav crnogorski sjever. Sinjavina jeste park prirode, sinjavinski katuni su naše nasleđe, način života na katunu je naša nematerijalna baština. U ljeto 2019. godine, dok se planetom šire vrelina i panika zbog kobnih promjena globalne klime kojima je uzrok čovjek, najmanje što možemo je da prepoznamo ove vrijednosti i da ih, za početak, ničim ne ugrozimo.
A vojska, što se mene tiče, neka uči da sakuplja travu ivu i vodu kišnicu – glavne prijetnje našoj budućoj bezbjednosti svakako dolaze u formi prirodnih katastrofa, i biće nam potrebni profesionalci koji znaju da se snađu i prilagode surovim uslovima na terenu. Kao što znaju katunjani sa Sinjavine, na primjer.
Bonus video:
