Crnjanski je težak, opasan, i dalje nepredvidiv. Njegovo djelo je monolitno, živo, uvijek aktuelno, ne da se lako adaptirati i preurediti, ali ipak, predstava Roman o Londonu izvedena nedavno u KIC-u dokaz je da ima načina da se Crnjanski i njegovo djelo postavi kao pozorišna predstava. U vrijeme kad milioni migranata ostavljaju svoje domove i tragaju za srećom na potpuno drugim krajevima svijeta, u tuđim zemljama i u drugačijem jeziku, Roman o Londonu jednako je aktuelno djelo, baš kao i u vrijeme kad je nastalo. To je i dokaz univerzalnosti teme, svjedočanstvo da je Crnjanski, što i priliči velikom piscu, izvukao suštinu koja i danas funkcioniše kao precizna definicija duševnog stanja emigranta.
Glumci Beogradskog dramskog pozorišta igrali su na škripavim daskama u Podgorici, u KIC-u. Daske su zaista škripale, ali to je imalo šmeka, jer to je KIC, mjesto sa dušom i oduvijek je atmosfera u KIC-u bila bolja nego u drugim podgoričkim pozorištima (nije da ih imamo mnogo, ali ne želim dati u ovom tekstu previše značaja manje značajnim a više izvikanim i imućnijim institucijama od KIC-a).
Dramatizacija zasigurno nije bio lak posao, ali je Ana Đorđević taj zadatak uspješno izvršila. Glumica Milica Zarić fantastično je odigrala zahtjevnu ulogu supruge koja poštuje muževe odluke čak i kad su na štetu svih. Ta odlika nema korijen u slijepoj tradiciji, već u poštovanju partnera i njegovih tegoba. Zato je ta uloga među težim jer supruga Nađa mora da se ponekad smije i kad joj se strašno plače od silne emigrantske muke. Milan Marić dokazao je svojom pojavom i glumom da već odavno nije samo mladi perspektivan glumac već ozbiljan glumac na dobrom putu da se upiše u velike. U one velike, kao što je Branko Cvejić, koji sa lakoćom uspijeva da svakim korakom, pokretom i rečenicom šarmira cijelu salu.
Ovu izuzetnu predstavu na početku omelo je zvono telefona iz publike, i to onaj najodvratniji Viber zvuk, koji se ponavljao u nedogled, sve dok hostese nisu reagovale, a publika gunđala i bila na ivici da sama izbaci Viber osobu napolje. Za to vrijeme glumci na bini su zaćutali. I činilo se kao vječnost, a publiku sramota, transfer blama. Glumci Milan Marić i Dragiša Milojković sjede za stolom i ćute, čekaju da zvono prođe, da osoba iz publike se udostoji da ugasi telefon ili da napusti salu. Njihovo ćutanje bio je čin poštovanja nepoštovanja. Nastavili su i prešli preko tog malograđanskog gesta sa telefonom, za koji se ne može reći da je tipično podgorički, jer ne priliči ni publici koja dolazi tu, već samo onima koji su zalutali.
Ali ipak, ne može predstava u Podgorici da prođe bez dodatnih peripetija, nije dovoljno da samo daske škripe, jer i kad je u predstavi sve pod konac neko iz publike se pobrine da zabrlja stvar. Sreća pa je Crnjanski dovoljno jak i predstava toliko dobra da joj ni iritantni Viber ne može ništa.
Bonus video:
