U sali Zadruge u Bijelim Vodama prikazivani su i filmovi. Filmove je iz Novog Pazara donosio i puštao ih Pepi. Pepi je imao kombi i u njega bi natovario strujni agregat, kinoprojektor i kablove i drugo što su stari sve zajedno zvali neobičnom riječju s jednim vokalom: takaravat. Takaravat bi Pepi istovario ispred Zadruge, prohodao pod prozorima tamo pa amo, amo pa tamo, a onda bi krenuo da povezuje i ukopčava.
Pepi za nas djecu nije imao prezimena, Pepi je bio Pepi. Pepi je imao zaliske. Tek u gimnaziji sam čuo da se Pepi zove Ramiz Tabaković. Njegova kćerka Rubina išla je u drugi gimnazije kad sam ja išao u treći. A da je Rubina Pepijeva kćerka, saznao sam tek ovih dana, u Pazaru, dan prije no što sam otišao do nje da vidim njen album sa očevim slikama. Da mi je i onda, u gimnaziji, neko kazao da je Rubina Pepiju kćer, znam da ne bih povjerovao. Ni ja ni drugi dječaci nismo mogli zamisliti da Pepi ima kuću. Neko je rekao da Pepiju kuća i ne treba, ne bi ni nama trebala, da samo imamo šta ima Pepi i da radimo šta radi Pepi: putuješ kombijem, nosiš onaj takaravat i kad se zaustaviš pred zadružnim domom, rastovržeš sve po zemlji, pa spojiš, pa ukopčaš i gledaš filmova. Šta će ti da spavaš, kad imaš filmova, bila je riječ sloge po pitanju Pepija. A uza sve to još ti i plata ide svaki mesec, a meseci česti, rekao je naš drug Naso, onaj koji je poginuo pred Zadrugom. Mi smo život koji živi Pepi smatrali najljepšim životom, i naravno da smo takav život smatrali sretnim.
Pepi bi znao doći u Zadrugu i tri sata prije no počne film. Prohodao bi tamo pa amo, kao da je tu prvi put, pa bi razvukao takaravat i uključio agregat: žice utaknuo u veliki zvučnik, i doveo svirku i pjesmu u zvučnik. Ta bi svirka i ta pjesma doprle na daleko, čuli bi je i đaci čak ispod Duge Poljane i po njima bi se prosula radost što je Pepi donio film. Najčešće je iz zvučnika pjevao Zaim Imamović. Muzikalniji dječaci, i poneka djevojčica, znali bi stati prkosno pred grdosiju od zvučnika i pokriveni zvukom iz njega pjevali bi uz Zaima. To bi im davalo sigurnost i uvjerenje da su glasom tu negdje s onim što pjeva iz zvučnika.
Sramežljiviji bi pjevuckali u sebi. Ibro Zukanović, zvani Čole, rekao je jednom da se pred onim zvučnikom jednako čuju oni koji pjevaju na sav glas i oni koji ne pjevaju nikako. Pepijeve trake trajale su po 22 minuta, neprimjetno brzo ih je mijenjao. Imao je dva projektora. Projektore smo zvali jene. To je bila množina od Jena, grada gdje su proizvedeni, u slavnoj firmi Carl Zeiss. Pepi bi stajao iza svog projektora i držao na oku i slike na velikom zidu Zadruge i gledaoce ispod tih slika.
Pepi je pustio prvi film u mom životu. Lete ždralovi. Prije no što će ga pustiti, Pepi je stao pred krcatu salu i rekao da je film jako dobar, da je i ratni i ljubavni, i da je potežak za gledanje, ali da je jako dobar, a zato što je jako dobar, dobio je veliku nagradu, zlatnu granu od palme u gradu Kanu. Ne znam je li iko razumio to sa zlatnom granom od palme, ja nisam. Mene nije zanimala ni zlatna grana, ni rat ni ljubav, ja sam želio da vidim film zbog i radi ždralova. Cijelo djetinjstvo sam gledao ždralove kako svakog oktobra u jatima ‘čine klinove’ preko Graba sa vrhom prema Mokroj gori kod Tutina i prema Šar-planini. Žudio sam da vidim ždrala iz blizine, sa zemlje, nikad nisam vidio ždrala kako hoda. Moja žudnja za ždralovima počela je od priče rođaka Rahima, inače čobanina cijeloga života: više puta mi je pričao kako je davno imao svoga ždrala i kako je taj ždral bio ‘pametan ka čoek, samo je još bio i krilat’. Pa se Rahimu taj ždral oženio i ‘onda otišo neđe sa ženom’. Otad ga nema. Bila je jedna roda što bi svakog proljeća dolazila u svoje gnijezdo na kraju sela, a Rahim je govorio kako nekad ždral zna zauzeti rodino gnijezdo, i kako će možda jednoga proljeća njegov ždral tu legnuti umjesto rode. U to jedino rodino gnijezdo u selu nikad se nije ždral spustio, pa sam želio da vidim ždrala iz blizine, na velikom bijelom zidu u čelu naše Zadruge.
Kad je Boris išao u vojsku i kad je ostavio vjevericu Veroniki, mnogo ljudi je plakalo. A tek kad su poginuli Veronikini roditelji! Pa onaj život u Sibiru, majko moja! Ratne scene su učinile da troje-četvoro iziđu iz velike sale i da se ne vrate do kraja filma. Izlazilo se i nakon ljubavnih scena, tu razlog nije bila žalost ili ratna trauma već stid da bi se na zidu mogle vidjeti bezobrazne stvari.
Pepi je radio sve, prikazivao filmove, pravio uvode, objašnjavao, naplaćivao i ulaznice. Za ‘Lete ždralovi’ ja sam ulaznicu platio sa sedam kokošjih jaja. Ulaznica je, inače, koštala koliko se dobije za deset jaja, ali se meni troje slomilo na putu od Graba do Bijelih Voda. Kad je vidio još nesasušene žumanjke na dnu moje platnene torbice, Pepi je rekao, daj to sedmoro i briši unutra. I druga djeca su plaćala jajima. Pepi bi jaja skupio u veliku korpu, pa bi ih onda odnio kroz susjedna vrata, u prodavnicu Redžu Šehoviću, a ovaj bi dao Pepiju pare. Husein i Selmo Ljajić bi znali ukrasti iz ambara pšenice, pa je ‘na vagu’ prodati Redžu i s parama stati pred Pepija. Gledali smo kako bi Pepi novac od jaja zapisao i kako bi ga pridružio onome koji je dobio od onih koji su ulaznice kupili parama.
Kad se završio film, Pepi me upitao: ‘Ha, Gudževiću, razume li ikako išta?’ Vala ništa, rekao je za mene Besim Ljaljić, i rekao tačno. Biće bolje, kad za heftu vidiš ‘Živjeće ovaj narod’ ili za dvije hefte, kad donesem ‘Ne okreći se, sine’, rekao je dobri Pepi, ali je razočaranje što sam ostao bez ždrala iz blizine mene već bilo umotalo u sebe.
Žene u Bijelim Vodama su Pepija gledale sa zanimanjem, možda i sa divljenjem. Aman jarabi, Pepi zna sa šejtanima, rekla je Muhra, jedna čije se riječi pamte. Šejtani su bili oni likovi na zidu koji se kreću. A moja tetka Neha je rekla da ‘Pepi umije u filmove’. To je značilo da se Pepi razumije u film, i da razumije i film kao takav. Osnov za frazu je svakako sandžačko i starovlaško umiješ li u pare, pitanje koje su nepismeni postavljali onima za koje su se nadali da se razumiju u brojeve na novčanicama i kovanicama.
Jednom je neko ispričao da je Pepi izišao u novinama. I da je tamo pisalo kako je on prikazao dvadeset miliona metara filmova. Ibro Čole Zukanović je na to rekao da je to toliko da cipcijelu zemljinu kuglu obmotaš trakom ka bostan.
‘Lete ždralovi’ sam gledao iz prvog reda klupa, glavu držeći zametnutu, skoro onako kao kad bih s jeseni gledao ždralove u letu nad Grabom. Ta škola je bila skupa: kad bi kamioni iz filma nailazili iz pozadine, mi iz prvih redova bismo se saginjali, a oni iskusniji filmari su nam se iz zadnjih redova smijali. Iz Zadruge sam izišao i nezadovoljan i prestravljen. Neki momci iz Duge Poljane na izlazu iz sale rekli su glasno da je film bio odličan. Smatrao sam da se prave važni pred Pepijem, zbog one zlatne grane od palme.
‘Ždralove’ Kalatozova sam gledao kasnije više puta i svaki put zaključio da je s filmovima kod mene odavno jednako kao i s knjigama: one najbolje sam gledao i čitao u najgorim godinama. Zato sam sve morao ponavljati.
Neki dan sam stao pred Zadrugu koje više nema. Kišno proljeće je učinilo da na mjestu gdje je do prije tri mjeseca stojno stajala, ižđiklja silan korov. Jači je tamo gdje je bila sala, i drukčiji je taj korov nego onaj ondje gdje su bili magacini, prodavnice i restoran. To nije neobjašnjivo niti je mistično: krov je nad salom odavno prokišnjavao pa je rastinje samo buknulo kad je Zadruga srušena i njeni komadi maknuti.
Stajao sam pred Zadrugom koje nema, kao pred grobom kakvog dragog lika. Hodao sam oko onoga korova, oko Zadruge, tamo pa amo. Malo kao Pepi, više kao ždral u magli.
Bonus video:
