Neposredan povod za moje obraćanje je informacija iz MZ da se ukida dopunsko zdravstveno osiguranje iako ono nije ni zaživjelo, niti mi, građani znamo kada je ono inaugurisano, zašto nije zaživjelo i koji su razlozi ukudanja istog. Kao supstitut nepostojećeg dopunskog osiguranja danas imamo privatna zdravstvena osiguranja koja garantuju neka prava klijentima, njima isplativa, u dogovoru sa privatnim klinikama. A gdje je tu MZ i država?!
Činjenica je da se iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja ne može ostvariti, Zakonom ozdravstvenoj zaštiti, predviđeni obim prava na zdravstvenu zaštitu građana. Ta činjenica se u uredjenima državama priznaje (Slovenija i druge) i u dogovoru sa građanima (javne rasprave) se uvode dopunska i dodatna osiguranja kako bi se zdravstveni sistem učinio finansijski a zatim kadrovski i tehnološki održivim. Građani tih država dobro znaju šta sa tim osiguranjima mogu da očekuju, šta im ona garantuju.Vlada Crne Gore svake godine iz budžeta izdvaja milione eura za zdravstvo zbog probijanja budžeta, ali se rijetko govori o strukturi troškova, odnosno kome ti novci idu. Veliki broj donacija zdravstvu (što je pohvalno) a u ovoj godini se računa na oko 20 mil. eura (podatak iz medija) dodatno govori, da zdravstvo funkcioniše na granici finansijske održivosti. Pa zašto onda ne modernizovati zdravstveno osiguranje i uvesti recimo dopunsko zdravstveno osiguranje, kad imamo ove činjenice u vidu! Nevoljnost MZ ili nedostatak političke volje Vlade da se pravi finansijski održivi i moderan zdravstveni sistem je više nego očigledan!
Nema održivog zdravstvenog sistema bez razvijene i koncepcijski moderne primarne zdravstvene zaštite (PZZ) kao temelja svakog dobrog zdravstvenog sistema. EU i čitav zapadni svijet poklanjaju veliku pažnju PZZ- porodičnoj medicini. Nema finansijski održive i moderne zdravstvene zaštite ako mi u lokalnim zajednicama nemamo kompetentan sistem PZZ, sa edukovanim ljekarima imedicinskim personalom. Specijalizacije porodične medicine su jako cijenjene u EU i Americi. U Americi postoje čak i specijalizacije za palijativnu medicinu. Pamtimo kad su naše starije kolege u DZ vodili porođaje, bavili se malom hirurgijom, dijagnostikom i bili pravi porodični ljekari, izabrani doktori od strane mnogo porodica u lokalnoj zajednici.
Projekat PZZ koji je osmišljavan u periodu od 2002. do 2006. je počeo da daje prve rezultatae da bi 2009. od strane svjetske zdravstvene organizacije i Svjetske banke koja je finansirala projekat bio proglašen kao model koji treba podržati (objavljeno u njihovim godišnjim izvještajima) i na koji se treba ugledati.
Umjesto da se nastavi sa podrškom PZZ, počinju opstrukcije u smislu nedostatka volje da se sistem podiže na viši nivo, što bi značilo permanentnu edukaciju ljekara i zdravstvenog osoblja, tehnološku obnovu, plaćanje po kapitaciji i uslugama, tako da se na primarnom nivou liječi odnosno završi 85% potreba građana za zdravstvenom zaštitom. Za tako nešto je potrebna vizija i znanje ali i dobravolja. Potrebni su posvećeni kadrovi - eksperti a ne političari u sistemu.Taj sistem se mora usavršavati godinama da bi počeo davati rezultate uz animaciju građana da je izabrani doktor neko ko je njima najbliži i najbolji i da sve počinje sa njim i sve se završava kod njega, te da svaka politika ministarstava zdravlja treba da u svojim prioritetima ima tu činjenicu u vidu.
Šta sada imamo?!
Ključni problem MZ danas jesu zakazivanja pacijenata iz PZZ prema poliklinikama KCCG ili regionalnih bolnica korišćenjem E-sevisa. Svakog dana smo u prilici da čujemo poneku informaciju o tome, da se neki novi model zakazivanja uvodi u praksu. To jasno govori da je MZ precrtalo PZZ kao bazu piramide zdravstvenog sistema i da je čitav zdravstveni sistem izgubio svoj oslonac. Fokus MZ na zakazivanju pacijenata prema bolnicama je direktno priznanje da su marginalizovali PZZ kao esencijalni dio svakog uspješnog sistema i napravili surogat koji ne poznaje aktuelni Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Ideja centralnog zakazivanja pregleda kod specijalista, radiološke dijagnostike je očigledan promašaj, nema uporišta u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i Zakonu o pravima pacijenata i u suprotnosti je sa sa organizacijom i sadržajem rada izabranih doktora. Da sublimiram, ogromno administriranje, nezadovoljstvo izabranih ljekara, pacijenata i specijalista u bolnicama. Sistem je birokratizovan i postao nedostupan za građane.
Otvaranje katedre za porodičnu medicinu smatramo veoma dobrim ukoliko specijalisti porodične medicine mogu svojim kvalitetom garantovati ono što je predviđeno paketom usluga u PZZ. Oni treba da u budućnosti budu jaka kadrovska osnova PZZ i da zasluže povjerenje građana. Ali i njima su oduzete ingerencije pomenutim odlukama MZ. Sve je više specijalista iz bolnica koji su angažovani u PZZ. To govori da imamo hibrid od sistema i da se prilagođavamo nedjeljnim potrebama umjesto da poštujemo i pridržavamo se usvojenih dokumenata Vlade i MZ. PZZ je zanemarena i funkcionalno premještena na poliklinike bolnica što nije poboljšalo zdravstvenu zaštitu, pacijenti i ljekari su nezadovoljni, troškovi su veći, kvalitet pregleda s obzirom na broj upućenih nije najbolji. Koji su razlozi za ovakvu marginalizaciju PZZ od strane MZ nije mi jasno.
Zato predlažem da se vratimo Zakonu o zdravstvenoj zaštiti koji je i dalje na snazi i afirmaciji rada PZZ i izabranih doktora shodno sistemu koji je osmišljen, koji od strane Vlade nije doveden u pitanje a saglasan je najboljim rješenjima u EU i šire. To će ukupan zdravstveni sistem učiniti boljim, uz veće zadovoljstvo pacijenata i finansijski održivim. Treba nam strpljenja, dugoročne vizije, dobra volja, odgovornost, čega u Crnoj Gori, nažalost, nedostaje, ne samo u zdravstvu.
Prema informacijama MZ za 2018. za ljekove je potrošeno oko 85 miliona eura za razliku od 2015. kada je potrošeno 35 miliona. Ljekovi u Crnoj Gori su najskuplji u regionu. Ove činjenice govore da u Crnoj Gori nema pravog tržišta ljekova, da nijesu uvedene preporuke EU u sektoru ljekova i da MZ ne štiti budžet zdravstva i zaposlene u zdravstvu od enormnih troškova za ljekove, a ima sve instrumente da to uradi i dužno je da to uradi. Zašto je to tako, to treba da objasni neko iz MZ ali da to bude razumljivo za građane. U isto vrijeme plate ljekara i zdravstvenih radnika miruju i najmanje su u regionu, jasno je da će takve i ostati.
Po priznanju MZ (Master plan zdravstva) mnoge regionalne bolnice nijesu u mogućnosti da zadovolje potrebe građana (kadrovski, tehnološki i organizacioni razlozi) imajući u vidu zdravstvene usluge iz njihove nadležnosti. Mnogi pacijenti se šalju u KCCG i opterećuju njegov budžet. Rukovodstva bolnica nemaju mandat da se kadrovski ojačavaju i prihvataju status kvo, čekajući da se nešto desi sa višeg nivoa. Pogotovo u susret DRG sistemu plaćanja koje MZ dugo najavljuje, ali nije upoznalo javnost o njegovoj suštini kao i da li je neko kredibilan za tu oblast pomogao ministarstvu da dođe do dokumenta koji može nešto da garantuje. Takođe, grđani ne znaju pod kojim su uslovima potpisani ugovori sa nekim privatnim bolnicama koje, naravno, posluju sa profitom. Ako se uzme u obzir da su javne zdravstvene ustanove neprofitne organizacije finansirane dominantno od strane Fonda za zdravstveno osiguranje, treba objasniti koji je interes privatnih ustanova da sklapaju ugovore sa Fondom za zdravstveno osiguranje pod istim uslovima, za usluge koje se obavljaju u KCCG; ili su cijene usluga za privatne klinike iz nekih razloga mnogo veće. Postavlja se pitanje zašto MZ i Fond nijesu izašli sa DRG cijenama koje važe za javni pa i privatni sektor ako hoće, kako najavljuju, nešto da mijenjaju, odnosno da počnu plaćanje po uslugama i zamijene stari sistem plaćanja kapaciteta. Tada bi građani znali najbolje šta će sa svojim novcem i gdje će se i kod koga liječiti. Zašto nema javne rasprave o tome?! Liste čekanja su normalna stvar i u mnogo boljim i bogatijim sistemima nego što je naš. To je samo priznanje da postojeći budžet ne može da podrži neke procedure i zdravstvene usluge koje mogu da čekaju i koncentriše se na prioritete. Kod nas je politički neprihvatljivo da neko sačeka intervenciju, pa specijalisti rade popodne, subotom i nedjeljom da bi se liste čekanja smanjile. Nijesam siguran koliko je to održivo na dugu stazu i iz kojih sredstava. O tome treba otvoreno razgovarati. Ovo ne smije da bude tabu tema, nego tema za sučeljavanje mišljenja i traženja optimalnih rješenja.
KCCG je u više navrata apostrofiran. Potreba dogradnje ili izgradnje novog KCCG(stručna javna rasprava) je od velike važnosti za zdravstveni sistem CG.
Nema naznaka da se išta po tom pitanju planira a uslovi liječenja u našoj centralnoj bolnici su teški sa puno uskih grla i prevaziđenih prostornih rješenja. Recimo kardiogirurgija i operacija debelog crijeva su u susjednim salama, ortopedija - jedna jedina sala za septične slučajeve i operacije kuka i koljena, intenzivna njega na desetak metara od operacionog bloka često puna pacijenata koji se liječe od teških infekcija uz permanentnu komunikaciju osoblja između tih jedinica, što je neprihvatljivo. Mogao bih da nabrajam i dalje.
Za početak bi bilo jako dobro da se bar formira jedno stručno multidisciplinarno tijelo, koje bi napravilo preliminarni predlog Vladi. Proći će dosta vremena od predloga do započinjanja aktivnosti oko realizacije projekta, pa treba bar početi sa nekim aktivnostima. Zdravstvena politika nije samo kupovina opreme nego je mnogo složenija dinamika koja ne isključuje opremanje zdravstvenih ustanova. Kupovinom milionske opreme za bolnice može se u istom paketu kupiti dovoljno aparata za pritisak, mobilijara, transportnih kolica, transportnih automobila i opreme za domove zdravlja koja nedostaje. Ovdje se radi o novcu građana, opremu finasiraju građani. To MZ treba nekad da pomene.
Završio bih sa tim da zdravstveni sistem na ovom nivou održavaju ljekari, zdravstveni radnici i zaposleni u zdravstvu. MZ i Fond za zdravstvo bi trebalo da optimizuju sistem kontinuiranom politikom zasnovanom na usvojenim dokumentima a ne koncepcijskim lutanjima. Mnogo činjenica ide u prilog tome da se od takve politike odustalo odavno (prije mandata ovog Ministarstva) a nije predložena niti jedna bolja politika. To što radi MZ i Fond zdravstva se može okarakterisati kao kupovina vremena; puno kratkoročnih rješenja u koja ni oni sami ne vjeruju. A postalo je očigledno da su građani i zdravstveni radnici, blago rečeno, nezadovoljni.
Bonus video:
