Baveći se urbanizmom više od četiri decenije, tragala sam i za vidovima motivisanosti pojedinca, uže i šire zajednice, da se prostor uredi i unaprijedi. Kada i kako se probudi saznanje da nas se tiče, da nas se veoma tiče, da nas se sudbinski tiče planiranje prostora oko nas. Kako i kada počinjemo da se okupljamo, udružujemo i djelujemo. Da iskažemo mišljenje, zahtjeve, nezadovoljstvo, otpor. Grad ili selo, nebitno je. Obala mora, rijeka, šuma, livada, kamenjar... Vlasništvo ili samo pejzaž koji često gledamo ili kroz koji prolazimo. Svako ljudsko biće pamti doživljaj ushićenosti lijepim pejzažom, bilo da je to samo djelo prirode ili da se radi o milenijumskim slojevima građene sredine.
I suprotno - osjećaj tjeskobe i patnje u susretu sa razorenim pejzažom, zapuštenim gradom, neusklađenom građenom sredinom, mrtvom rijekom oskrnavljenih obala.
Šta je to što nas pokreće da unapređujemo prostor svojih naselja, a šta da ga degradiramo? Da ga čuvamo, branimo i odbranimo, ili da nasrćemo i remetimo ga?
Za ovoliko decenija ne mogu sa sigurnošću da kažem šta sve čini i pokreće odnos prema prostoru grada, a taj prostor nam je nastavak aure.
Kada u istorijskom razvoju i dobrim planetskim odlukama grad dostigne prožimanje i dopunjavanje prirodne i građene sredine, dobijaju se vrhunski obrasci urbanosti. Gradovima pored rijeka, jezera ili morske obale otvaraju se neiscrpne mogućnosti prožimanja elemenata vode, zelenila i građene sredine. Na dva primjera iz Podgorice vidimo kako se te neiscrpne mogućnosti međusobnog oplemenjivanja grada i prirodne sredine, mogu iscrpsti pogrešnim prostorno planskim, urbanističkim i investicionim odlukama. Jasno je da i za pogrešne odluke o korišćenju prostora postoji motivisanost. Recimo lakomost Ili neznanje i ravnodušnost. Ili tragična kombinacija navedenih faktora, koja je vjerovatno i najčešća. Kad se šteta učini, većini je jasno kako nije trebalo. Po pravilu se ne traži odgovornost, ovakve štete i porazi su zajednički, kao i prostor. Dobiti se, pak, zadržavaju u uskom krugu.
Primjer “petlje” na Rasu, prelijepom dijelu prostora Rogama, je antologijski primjer nezainteresovanosti aktuelne uprave Glavnog grada da se nađe dobro rješenje i ovaj prostor sačuva. Da bude dragocjena prostorna rezerva Podgorice za period poslije 2040. godine. Prethodna gradska uprava (bez obzira na druge njene postupke kojima se bavi Tužilaštvo), imala je razumijevanja i omogućila izradu varijantnog rješenja “petlje” na Strganici. Starijim planskim dokumentima je predviđano da će koridor Jadransko-jonskog autoputa proći obodom ove zone. Sada je izvjesno da neće. Jer, neće ni biti autoput, već brza magistrala. U drugom koridoru. Ipak, uporno se insistira da se ukrsnica autoputa koga neće biti “ukrsti” sa ovim koji je u izgradnji. Tako će se oskrnaviti oko 30 ha izvanrednog kultivisanog prostora na desnoj obali Morače, radi pristupa autoputu Podgorica-Mateševo (za sada). Ekipa g. S.
Stijepovića je imala nekoliko neoborivih uporišta da se izbori za zaštitu prostora Rasa.
1 - u Zakonu o planiranju prostora, gdje je obavezna izrada varijantnih rješenja za velike državne infrastrukturne projekte, te izbor najpovoljnijeg; 2 - u Prostorno-urbanističkom planu Glavnog grada, gdje je lokalitet Strganica provjeren na nivou poboljšanog generalnog projekta i dokazana prednost ove varijante; 3 - u činjenici da je u ovom dijelu eksproprijacija veoma skupa; 4 - u činjenici da nije urađena studija uticaja na životnu sredinu, a preliminarna razmatranja uticaja pokazuju da će u pluća građana Podgorice ući sva aerozagađenja, ako se “petlja” izgradi na Rasu.
Na stranu okolnost da ne znamo koliko će koštati i odakle državi dodatni novac (pominje se oko 25 mil. eura).
Najviše poražava saznanje da aktuelnu gradsku upravu ovakve stvari ne dotiču. Kao u onom starom vicu iz avgusta 1968. godine:
Koja je država najneutralnija u Evropi? Čehoslovačka - ne pita se ni sa svojom politikom!
U tom smislu, Podgorica koja dozvoljava ovakvo skrnavljenje i bacanje prostora, zbilja se ne pita o svom prostoru.
Primjera skrnavljenja obala i prostora Podgorice ima na pretek. Ipak, najnoviji sa prostorom nekadašnje kasarne “Morača”, koji je pokrenuo i građane i stručnjake, je za višestruku analizu. Prije svega sa stanovišta određivanja opšteg interesa u ovom slučaju. Ili je neko u upravi Glavnog grada postavio pravilo - što više izgrađenosti na manje prostora, to bolje po opšti interes!
Valjalo bi tu još mnogo šta proanalizirazi, počev od same primjene principa urbanističkog planiranja pored vodotoka. Rijeka u gradu je sa obalama i zelenilom koje ih prati, rezervoar čistog vazduha. Presijecanje te veze, ravno je smišljenom zlodjelu. A to se sve više i češće događa. Stavljaju se prepreke prirodnoj cirkulaciji vazduha. I nikakvog odziva gradskih vlasti na sve češća prekomjerna zagađenja vazduha u Podgorici. Ili je ovo blokiranje obale u zoni kasarne Morača - brižan odgovor gradskih vlasti?
Posezanje za zajedničkim ili tuđim prostorom u svrhu materijalne dobiti, radi sticanja moći pa čak i iz elementarnog neznanja je u Crnoj Gori na djelu decenijama. Pitanje: šta rade strukovne organizacije je prvo na redu. Da li je moguće da toliko arhitekata i urbanista učestvuju u izradi, ocjeni i donošenju pogrešnih odluka i planova. I da ih je još više marginalizovano jer im stručna etika ne dozvoljava da se prihvate unosnih poslova planiranja i materijalizacije planova u prostoru, radeći za “strateške investitore”. I da li će ikada opštinska vlast u Podgorici da podnese ostavku zbog pogrešnih odluka o korišćenju prostora?
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
Bonus video:
