Dvije nedjelje poslije preuzimanja dužnosti britanski premijer Boris Džonson se stavio na stranu svog duhovnog brata Donalda Trampa. Britanci će se priključiti Amerikancima u pomorskoj misiji u Ormuskom moreuzu. Evropska misija, koju je London predložio prije izbora, više nije opcija. U Evropi se pojavila duboka diplomatska pukotina, pošto Njemci i Francuzi ne žele da učestvuju u američkoj akciji zaštite tankera od iranskih prepada. Pariz i Berlin s pravom ne vjeruju Trampu, smatrajući da će on politikom „maksimalnog pritiska“ na Teheran samo pogoršati cijelu stvar.
Američki i britanski ratni brodovi u strateški važnom Persijskom zalivu vjerovatno će donijeti sljedeći stepen eskalacije. Sjedinjene Američke Države su postigle cilj, unoseći razdor u evropske redove. A Evropljani su željeli da sačuvaju jedinstvo naspram američkog pritiska i da pokušaju da sačuvaju nuklearni sporazum sa Iranom. Sada je to mnogo teže jer će Iranci imati još manje povjerenja u Britance nego prije. Doduše, britanski ministar spoljnih poslova je podvukao da će se London i dalje pridržavati atomskog sporazuma sa Iranom i da Teheranu neće uvoditi nove sankcije. No, to nije previše uvjerljivo. Jasno je da Velika Britanija koja je pred izlaskom iz Evropske unije želi samo jedno - brz trgovinski sporazum sa SAD. U to ime je Boris Džonson spreman da raskine neke spoljnopolitičke veze sa Evropljanima i da se priključi jastrebovima iz Bijele kuće.
Jedan od njih je savjetnik za bezbjednost američkog predsjednika Džon Bolton. On može da bude zadovoljan jer njegova strategija donosi plodove. Povlačenjem SAD iz sporazuma sa Iranom kao i odvajanjem Londona od ostalih Evropljana on je korak bliže svom opasnom cilju da savlada Iran i iznudi kraj teokratskog režima. Tramp je najavio nove pregovore sa Iranom, ali do njih jedva da može doći. Pa čak i da se ipak dese, ostaće bez rezultata kao i Trampovi susreti sa sjevernokorejskim diktatorom kojeg američki predsjednik zove „dobar prijatelj“. U Berlinu, Parizu i Briselu nisu previše oduševljeni britanskom prevrtljivošću. Pritom, njemački ministar spoljnih poslova Hajko Mas i koaliciona vlada u Berlinu nisu sasvim nedužni za razvoj događaja. Da su Njemačka, Francuska i druge članice EU na vrijeme odlučno reagovali poslije britanske inicijative za uspostavljanje evropske misije u Zalivu spriječili bi cijepanje Evrope na iranskom pitanju. Dugo oklijevanje nemjačke Vlade kao i najrazličitiji glasovi u redovima koalicionih partnera su pokazali da nije moguće brzo uspostavljanje evropske misije. Tako se pokazalo da Njemačka nije dorasla svojoj ambiciji da na međunarodnom planu preuzme veću odgovornost. Umjesto toga, ministar spoljnih poslova Mas sada želi da formira posmatračku misiju Evropske unije bez Velike Britanije. Čak i to može da potraje i da na kraju ne bude djelotvorno. Puko posmatranje i izviđanje u kritičnim situacijama neće impresionirati iransku revolucionarnu gardu. Na neki način se mogu razumjeti Britanci koje frustrira stalno balansiranje evropskih partnera. Ipak je bijeg Londona u zagrljaj nepredvidivog američkog predsjednika pogrešan korak i prvi spoljnopolitički grijeh novog britanskog premijera Borisa Džonsona.
DW-studio Brisel
Bonus video:
