Nejednakost u SAD nedavno je dostigla takav nivo da su čak i pripadnici “jednog procenta” počeli brinuti. Ray Dalio, osnivač hedge fonda Bridgewater Associates, kojeg je magazin Forbesrangirao kao 57. osobu po bogatstvu na svijetu, našalio se u nedavnom intervju kako kapitalizam brani “jednake prilike za postizanje američkog sna”. Kazao je kako je on “nusproizvod kapitalizma iz perioda kada je davao jednake šanse”, dodavši: “Imao sam mnogo sreće živjeti američki san, jer sam imao pravu brigu i pravo obrazovanje u javnim školama... Mnoge stvari su se promijenile.”
Bivši izvršni direktor Starbucksa i mogući kandidat za predsjednika Howard Schultz, koji voli da ga se zove “osobom sredstava”, a ne milijarderom (na 617. mjestu Forbesove liste), nedavno je primijetio kako “velika većina Amerikanaca živi od plate do plate” i objavio kako naredni američki predsjednik mora posvetiti pažnju nejednakosti. Izvršni direktor JP Morgan Chasea Jamie Dimon (1.717. na Forbesovoj listi) također je ranije ove godine kazao: “Veliki dio Amerikanaca je zaostao... Četrdeset odsto Amerikanaca zarađuje manje od 15 dolara po satu. Četrdeset odsto ne može sebi priuštiti račun od 400 dolara, bilo da je riječ o liječenju ili popravci automobila. Petnaest posto Amerikanaca ima minimalnu platu, a 70.000 umire od opijata...” Rastuća neimaština i očaj koji haraju našom državom se ne mogu previdjeti. Također, SAD ima najviši nivo nejednakosti po prohodima među zapadnim državama, a vodeći jedan posto stanovnika drži 40 posto američkog bogatstva 2016. godine, u odnosu na 1980-e, kada je to bilo 25 do 30 posto. Kako pokazuju prilično konzervativne procjene Američkog ureda za statistiku, približno 14 posto stanovnika, ili 45 miliona ljudi, živi u siromaštvu. Prema UN, 8,5 miliona ih se suočava s ekstremnim siromaštvom, a 5,3 miliona pati u “uvjetima apsolutnog siromaštva, kao u Trećem svijetu”.
Bogati su budni i dok spavaju
Ali, u stvarnosti, daleko više se Amerikanaca pati da izbori za dostojanstven život za sebe i svoje porodice. Poražavajući izvještaj UN-a iz 2018. godine pokazuje kako “visoke stope siromaštva djece i omladine ovjekovječuju međugeneracijski prenos siromaštva veoma efikasno i osigurava da američki san jako brzo postaje američka iluzija. Jednakost prilika, koja se toliko slavi u teoriji, u praksi je mit, naročito za manjine i žene, ali i za mnoge bjelačke radnike srednje klase”.
Možda su dijelovi američkog “jednog procenta” konačno spremni priznati da je socioekonomska nejednakost dostigla visine bez presedana te kako je trenutni status quo neodrživ, jer ih, kao južnoafričkog milijardera Johanna Ruperta, šanse za pobunu siromašnih masa “drže budnim noću”. Oni sada kažu kako “treba raditi” na kapitalizmu i predlažu razne “popravke”, uglavnom kroz “cureću filantropiju”. Neki su otišli toliko daleko da predlažu unapređenje socijalnih usluga i oporezivanje bogatih.
Ipak, svi oni odmah kategorično odbacuju “socijalističke politike”. U nedavnom intervjuu za NBC, Melinda Gates, supredsjedavajuća Fondacije “Bill and Melinda Gates” i supruga drugog najbogatijeg čovjeka svijeta, ponovila je misli mnogih superbogataša kazavši: “Ono što znam da je istina je to da bih prije živjela u kapitalističkom nego u socijalističkom društvu.”
No, Gates griješi. Trenutni sistem u SAD nije kapitalizam, već “socijalizam za bogate”, koji favorizira onaj “jedan postotak”, jer im omogućava sve veće povlastice, nevjerovatne porezne povrate, deregulaciju i bonuse. Ostatak stanovnika živi u nepoštenom sistemu nejednakosti i segregacije, boreći se da spoji kraj s krajem za vrijeme ogromnih štednji i erozije radničkih prava. Riječ je o “preživljavanju najjačih”, koje ide u korist nekih zbog njihove rase ili spola.
Preokret moguć samo remontom sistema
Ekonomski rast sada “podiže” samo bogate, koji kontroliraju distribuciju bogatstva utjecajem na vladu i osiguravanjem da ona služi njihovim interesima i održava njihovu moć. Kroz legalizirani američki sistem korupcije, bogati daju milijarde dolara donacija kroz izborne kampanje. Ne iznenađuje da privremene popravke koje ljudi poput Gatesa, Dimona, Schultza i Dalija predlažu ne rade, jer su napravljene da održe trenutni sistem kako oni bez problema mogu povećavati svoje bogatstvo. Jedino održivo rješenje koje bi spriječilo veliku socioekonomsku katastrofu u SAD i društveni preokret koji bi uslijedio je remont sistema.
Rješavanje ekonomske nejednakosti i ekscesa američkog kapitalizma je potrebno da se kapitalizam spasi od samoga sebe, ili, bolje rečeno, da se spase ljudi od kapitalizma. Sve je više dramatičnih prijedloga za ekonomsku pravdu koji izgledaju obećavajuće. Među njima je Zeleni New Deal kongresmenke Alexandrije Ocasio-Cortez, koji predviđa nacionalnu mobilizaciju na eliminaciju ugljičnih emisija i transformaciju američke ekonomije jačanjem ekonomskog rasta i stvaranja poslova, uz zahtijevanje ekonomske i rasne pravde za ranjive zajednice. Ocasio-Cortez je, također, zatražila za marginalnu 70-postotnu poreznu stopu za prihode iznad 10 miliona dolara.
Kongresmenka Elizabeth Warren planira izbrisati 1.500 milijardi duga studenata ubiranjem prireza od superbogatih, dok kongresmen Bernie Sanders predlaže univerzalnu zdravstvenu brigu. Ideja o odšteti za ropstvo, koja bi mogla popraviti nešto od rasne nejednakosti u državi, također dobija na zamahu.
Strah od bijesa ljute i siromašne mase
Premda konzervativci napadaju ove prijedloge koji promoviraju ekonomsku pravdu i jednakost kao opasne, jer bi mogli dovesti do totalitarnog socijalističkog sistema, takve politike su dugo dio američkog sistema. Naposljetku, Zeleni New Deal je imenovan po New Dealu, koji je uveden tokom Velike depresije, kako bi zaštitio siromašne, ojačao prava radnika i nametnuo stroga pravila finansijskog sistema.
Istovremeno, Amerikanci su sve više za veliki remont sistema zbog problematične i koruptivne prirode trenutnog. Postojeći i predloženi državni programi ekonomske redistribucije i jednakosti su popularni. Socijalizam, također, sve više dobija na popularnosti, čak premašuje kapitalizam među demokratima, naročito milenijalcima. Takve politike, koje prerastaju u više demokratsko vlasništvo i kontrolu nad vladom i veću javnu odgovornost, sigurno više straše bogate, zbog efikasnosti i političke popularnosti.
Ako članove “jednog postotka” zaista brine sve veći jaz bogatstva, onda ne bi trebali odbijati provođenje ovih politika. Remont sistema bi ih učinio manje bogatim, ali na kraju ne bi ih oštetio. Može se i dalje zaraditi ako radnici imaju dostojanstvene plate, pravu zdravstvenu zaštitu i imaju društvena i radnička prava. Izbor “jednog postotka” je smanjen na ili život u jednakijem i pravednijem društvu, ili suočavanje s bijesom ljute, siromašne mase.
(balkans.aljazeera.com)
Bonus video:
