Kada su 1953. godine Edmund Hilari i Tenzing Norgej postali prvi ljudi koji su se popeli na vrh Mont Everesta, ja sam imao sedam godina. Neko vrijeme bio sam potpuno fasciniran pričama o epskom usponu. To je djelovalo kao dostignuće za cijelo čovječanstvo, poput osvajanja Južnog pola. Pitao sam se hoće li dok ja porastem ostati nešto neosvojeno?
Jedna fotografija sa južnog vrha Everesta probudila je kod mene ta sjećanja. Međutim, koliko je to drugačiji Everest! Veličanstvena izolovanost vrha svijeta je nestala. Umjesto toga, tu je dugačak red penjača koji čekaju svoj red da nakratko stanu na vrh.
Razlog nije teško vidjeti. Reklama kompanije „Seven Summit Treks” koja se bavi organizovanjem ekspedicija glasi: „Ukoliko želite da iskusite kakav je osjećaj biti na najvišem vrhu na planeti i imate snažnu ekonomsku podlogu da kompenzujete starost i strah od rizika možete se prijaviti za VVIP ekspediciju na Mont Everestu”.
Potrebna vam je „snažna ekonomska podloga” jer će vas to koštati 130.000 dolara. Ima jeftinijih načina da se popnete na Everest, ali svi počinju od 11.000 dolara, koliko vlada Nepala naplaćuje izdavanje dozvole.
Ne treba da prigovaramo što vlada jedne siromašne zemlje pokušava da zaradi od bogatih planinara. Međutim i uz najbolju podršku koju novac može kupiti, na razrijeđenom vazduhu iznad 8.000 metara, ljudi umiru. Samo u 2019. godini stradalo ih je 12. U planini je ostalo još najmanje 200 tijela, neka su u provalijama a neka zatrpana u lavinama. Neka su, međutim, uobičajen prizor na putu ka vrhu Everesta.
Nekada se podrazumijevalo da ukoliko je planinar u opasnosti, ostali priteknu u pomoć, čak i ukoliko to znači odustajanje od njihovih planova. To više nije slučaj. Poznat je slučaj iz 2006. kada se Dejvid Šarp, koji je odlučio da se popne na Everest bez podrške šerpasa, polako smznuo dok je oko 40 planinara prošlo pored njega na putu ka vrhu. Edmund Hilari je kazao da je to „užasavajuće”. Međutim pojedini planinari, poput Australijanca Breda Horna, prilično su izričiti i kažu da su na planini samo da bi stigli do vrha i da se neće zaustaviti da pomognu bilo kome dok ne ostvare svoj cilj.
Uzeo sam primjer spašavanja djeteta koje se davi u plićaku kako bi istražio pitanja o našoj obavezi da spasemo živote nepoznatim ljudima. Kada sam pitao moje studente da li bi zagazili u plićak da spasu dijete koje se davi čak i ukoliko bi to uništilo njihove omiljene i najskuplje cipele, rekli su mu da se ne može porediti život djeteta sa parom cipela, tako da bi naravno spasili dijete.
Šta ako je jedini način da spasite dijete da ga ne udari i ubije voz jeste da voz skrenete na put gdje će uništiti vašu najdragocjeniju imovinu, stari „bugati”, za koji ste dali većinu ušteđevinu?
Nije bitno, rekla je većina, morate spasiti dijete.
Ukoliko je tako, zašto onda uspon na Everest dozvoljava nekome da se uzdrži od spasavana života drugom planinaru? Da li je to zbog toga što su, kako Horn obrazlaže svoj stav, „svi svjesni rizika?” To je možda istina ali, kako tvrdi Emanuel Kant, naša obaveza da pomognemo strancima je zasnovana na našoj želji da nama neko pritekne u pomoć kada nam je to potrebno. Stoga ne možemo željeti da tek tako prolaze pored stranaca kojima je potrebna pomoć. Horn bi dakle trebalo da kaže da ukoliko je on taj koga treba spasavati, ostali planinari mogu slobodno da ga ostave da umre dok idu prema vrhu.
U svakom slučaju, čak i ukoliko imate dovoljno sreće da se popnete na vrh Everesta a da ne prođete pored planinara kojem je potrebna pomoć, ipak birate da stignete do vrha umjesto da spasite jedan život. Naime, cijena uspona bi bila dovoljna da se spasi nekoliko ljudi, ukoliko bi novac bio proslijeđen efikasnoj dobrotvornoj organizaciji. Ja uživam u planinarenju i u boravku u netaknutoj prirodi. Volim penjanje koje me dovede do vrha, naročito do vrha sa pogledom. Stoga razumijem zašto je Hilari želio da se popne na Everest.
Međutim, teško mi je da shvatim zašto danas to neko smatravrijednim ciljem. Ne zahtijeva velike planinarske vještine i daleko je od iskustva divljine. Arnold Kostner holandski planinar koji organizuje uspone na Everest, kaže da su njegovi klijenti većinom više lovci na trofeje nego planinari. Tim Mekartni Snejp, koji se popeo na Everst 1984. godine, kaže da današnje penjače „više zanima da o tome pričaju na koktel zabavi nego da zapravo borave na planini. To je neka vrsta statusnog simbola. „Ukoliko je to tačno, ostaje samo da žalimo što nas želja za statusom tjera da postavljamo sebi ciljeve koji uključuju besmislene ili često opasne aktivnosti, umjesto ciljeva koji imaju vrijednost neovisno od statusa, poput priticanja u pomoć onima kojima je to potrebno i poboljšavanja svijeta.
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
