Već nekoliko dana zaredom događa mi se ista stvar. Vrtim kanale na daljinskom upravljaču pokušavajući uteći od histeričnih objava koje najavljuju snježni smak svijeta i zapinjem o čudnovate priloge u kojima nepoznati ljudi na dugo i na široko divane o tekućim problemima. Sve se nešto mislim: lijepo je kad nacionalne televizije u elitnim terminima informativnih emisija otvaraju prostor običnim građanima da se, eto, čuje i njihov glas.
Ali opet, malo mi je i sumnjiva tolika briga za anoniman svijet. Nekako mi je teško povjerovati da je velikim medijskim kućama preko noći postalo važno ispipavati bilo maloga čovjeka. Osim toga, televizijske dnevnike nitko ne prati da bi se obavijestio o raspoloženju široke javnosti.
Friga se meni - uostalom, baš kao i vama - što o svemu misli i ima reći naš susjed ili znanac. Mi bismo htjeli znati kako dišu, recimo, ministri. Konačno, nije mali čovjek bez razloga mali. Ko ga šljivi! Dajte vi nama velikog, zato, valjda, i sjedamo svake večeri pred televizore.
Dok sam tako mozgao preludirajući po dugmićima daljinskog upravljača, sve se nadajući kako ću konačno nabosti program u kojemu ne sudjeluju samo obični građani nego i oni neobični, na dnu televizijske slike pojavila se traka s imenom tog i tog gospodina koji obnaša tu i tu ministarsku dužnost. Kako mi je njegovo ime bilo jednako nepoznato kao i njegovo lice, pomislio sam da se prilikom montaže dogodio nekakav nesretni nesporazum.
Ali nešto slično ponovilo se i u sljedećem prilogu. Ispod dame koju nikada prije nisam vidio stajalo je njezino ime koje nikada prije nisam čuo i funkcija za koju nisam imao pojma da je obnaša. Dotična je, naime, bila - naravno, i još uvijek jest - gospođa ministarka.
Češući se po tjemenu od nevjerice posegnuo sam za računalom, pa krenuo surfati ne bih li sebi samome dokazao neizbježno: da su kolege s televizije potpuno polupali lončiće i pobrkali anoniman svijet s pripadnicima prvog ešalona političke elite. Ali ne lezi vraže, skoro sam zalegao od iznenađenja. Vrlo brzo sam, naime, shvatio kako za barem pola članica i članova Plenkovićeve vlade nikada nisam čuo niti sam ih bio kadar prepoznati.
To, vjerojatno, nešto govori o meni, ali još i više o našoj Vladi koja je većinski skautirana po kriterijima anonimnosti i potpunog izostanka bile kakvog upadljivog svojstva. Imali smo, naravno, takvih slučajeva i ranije. Uostalom, svi naši mandatari dijelili su isto temeljno uvjerenje: da se trebaju okružiti slabijima od sebe, koji nikada neće uspjeti iskoračiti iz drugoga plana, pa onda poželjeti skinuti skalp svojemu dojučerašnjem šefu. To je donekle i razumljivo. Kad se čovjek iz dana u dan treba hrvati s oporbom koja vreba svaku priliku da zaljulja poluge vlasti, zadnje što mu treba jest brinuti se o sigurnosti u vlastitoj kući. Zato se prilikom izbora suradnika računa samo na jednu osobinu: lojalnost. Kako se čvrstina odanosti mjeri dubinom zahvalnosti, jasno je da su najlojalniji oni koji su izvučeni iz potpune anonimnosti. Oni fakat svome šefu duguju puno, zapravo sve.
A kad se dosljedno novači sukladno takvome kriteriju, dobije se nešto nalik hrvatskoj vladi: nakupina ministarki i ministara kojima, barem u većini slučajeva, nije nužno dodjeljivati status štićenih osoba. Zašto bi, pobogu, živjeli pod strogom policijskom paskom kad ih nitko živ, pa ni eventualni napadač, nije u stanju prepoznati?
Te su dame i gospoda do te mjere nevidljiva da na tržnici mogu mirno, bez i najmanje nelagode, kupovati povrće za ajngemahtec i slušati kumice kako skidaju svece bitangama s Markova trga.
Štoviše, naši su ministri toliko anonimni da ni sami o sebi ne razmišljaju kao o važnim facama. Koji put, kad se zanesu, vjerojatno znaju sekundirati prodavačicama s tržnice, pa običavaju kazati poneku srditu riječ na račun uhljeba koji žive na grbači poštena svijeta, ni ne sluteći da takozapravo vrijeđaju sebe same.
I eto nas tu gdje jesmo: o našoj sudbini odlučuju ljudi koji su do prije dvije godine bili neznanci i vlastitim susjedima, pravi haustorski anonimusi. Dobro, okej, ne samo oni. Nađe se tu i poneko poznat. Poznat, recimo, po vezi s jednim, doduše, umirovljenim političarom, ali zato neobično djelatnim biznismenom, protagonistom jedne od najdojmljivijih scena u povijesti hrvatske kinematografije.
Radi se, naravno, o prizoru iz dokumentarca „Novo, novo vrijeme“ Rajka Grlića i Igora Mirkovića, kad omanji čovo iz dubine kadra mažnjava bocu viskija sa švedskoga stola i gura je u džep svog sakoa od listera. Kao što je onomad pospremao „svoje“ flaše, sad posprema svoje ljude.
(slobodnadalmacija.hr)
Bonus video:
