Satira provocira; to joj je primarni zadatak. Sekundarna svrha joj je da liječi, ukaže na problem u društvu, izvrgne ga ruglu, ogoli i kad gaće padnu iznerviranim vlastodršcima, narodu bude sasvim jasno što je ispod. Duplo golo. Car je vazda go, samo satiričari treba na to da podsjećaju.
Političari lako padaju na satiru, zato jer su na ogorčenost, mržnju, psovke i direktne napade navikli, to je njihov teren i snalaze se izvanredno. Ali zato ironija, satira i humor; sve je to njima strano. Lako se upecaju jer ne znaju da odgovore, ne znaju da reaguju, pa nije ništa novo što su posegli za cenzurom, jer njihov mozak tako rezonuje. Ako neko priča protiv, taj neko mora da se ućutka. Bez obzira da li to dolazi od Ministarstva policije ili Ministarstva (ne)kulture, turizma ili kakvog pion-gradonačelnika, cenzura je opasna svuda i u svakom obliku.
Specifikum Crne Gore je što je Timur Tmurni satiričar i ljekar. Ha! Eto recepta. Ništa na svoju ruku! Gospodin Tmurni se šegači sa njima, verbalno ih šamara, razobličava njihovu samovolju, zatucanost, panični strah, netaktičnost i prije svega njihovu zloupotrebu položaja. Ljekar im se sprda s mozgom, ali sve u skladu sa Hipokratovom zakletvom. Ostale liječi svim svojim znanjem. Dva u jedan, iz jedan u jedan. Liječi po obje strane, i narod i društvo.
Ali Tmurnom je onemogućeno da progovori. Danas, u drugoj polovini godine 2019. neko prepametan je pomislio da u vrijeme društvenih mreža može nekog neistomišljenika ućutkati. Ne može, ne ide, jer iako je stvorena atmosfera 1948. nije dovoljno nekoga skloniti fizički na ostrvo ili mu uskratiti priliku da progovori na tribini da bi se taj neko čuo. Jer, smijeh putuje brže od propagande. Taj čovjek, taj Tmurni ima pjesama na svom YouTube kanalu, o Kotoru, o onom zloglasnom Otoku, nije on šarlatan, već zna da ubode žestoko, zato ga se i boje.
Kvaka je što Tmurni nije sirovina, što nije čovjek zadatka, nije karijerista (od onih što se jogune dok im se ne ponudi kakva udobna fotelja, mjesto u nekoj buđavoj redakciji i poveća konto mjesečni), nego zna da vrati, desetostruko jače, ali duhom, bekend stihom, aperkat satirom. Pa zaboli, jer tako to ide, ko tebe demagogijom i politikom ti njega satri satirom.
Kad god je prosipao i na volej dočekivao pojedince iz vlasti i njihove (po)sluge Tmurni nije to činio jer je frustriran i ne zna što će od sebe (čovjek je ljekar, to uvijek treba istaći), već zato što su se braća namjestila, napenalila, a kad je tako, ne treba im praštati.
Sreća u nesreći, ili nesreća u sreći je što imamo priliku da katkad slušamo neke snimljene ili prisluškivane razgovore ovih što nas godinama vode. Tu su razobličeni u svojoj podmuklosti, prostoti i poslušnosti. Njihova halapljivost nema granica. Nema veće satire od arlauh-smijeha Milana Roćena ili frke u glasu Nenada Vujoševića. Ni Timur Tmurni ne bi tako nešto smislio, a naravno da ne bi vrcao od satire da nema Katnića, tog rasadnika brutalnih iskliznuća. Tmurni je kriv samo zato što primjećuje i što neće da ćuti. Zato treba podržati Tmurnog prije nego što uspiju da nam cijelo slobodno nebo naoblače i vežu žicom.
Bonus video:
