Spuž je magično mjesto. Možda će ova rečenica zazvučati suludo kakvom nabijeđenom samozvanom kosmopoliti, isključivom ljubitelju Ade i onom što se gnuša svega što nije Boke’ška i City kvart, ali Spuž ima svoj šmek. Nije da je Makodno, niti pretenduje to da bude. Ali Spuž ima svojih oriđinala, kao što je to bio pjesnik, rok-pank tip, čuveni Brano Žarić čija poezija će tek da se pročuje, jer je iskrena i pisana do kraja, bez ostatka a on je trošio život “do posljednje banke”.
To je mjesto bez aerodroma, bez pozorišta, mjesto koje je silom prilika postalo poznato i čuveno po zatvoru. Ali prvo je nastao Spuž, pa tek onda je zatvor tamo pozicioniran, zatvor koji je kasnije ukrao i ukaljao ime mjesta.
Spuž nije Cetinje da se busa u prsa, nije ni Podgorica da se širi ili Nikšić da stalno priča o starim dobrim vremenima. Tu, na divnoj lokaciji, Spuž sa svojom glavicom i rijekom kao da odmara oduvijek. Ima dobar lokalni bend, plažice na rijeci, kafanu, crkvu, ležeće policajce, rijeku, most i školu. Ima baš sve što treba. Nekad je postojala i ciglana od koje nije ostalo skoro ništa.
Tu ispred škole bili su i čempresi, ali su nekome smetali. Pokidali su ih kao da je neko prošpijao da godinama čempresi glasaju protiv vlasti. Kao da su baš takvu dojavu dobili, žestoko su ih i iznenada udarili, popadali su, kao što su nekad rafalom poskidani spuški partizani.
Udarili su na njih sličnim principom kao na čemprese u Baru. Hoće parking da grade. Kao da su ti mudrijaši vješto izvagali, pa je beton pobijedio drveće. Kao. Kako i neće kad je mini-star Pavle doskočio tako anti-šmekerskim manirom novinarki rekavši joj da ako voli zelenilo i stalo joj je, da ide u šumu. Partizani su otišli u šume i svaka im čast!
Zapravo je poručio da ako se nekome ne dopada to što (skoro sve) rade naopako, na čelu sa auto-putem, da svako je slobodan spakovati kofere. To su poručivali devedesetih Lordanu Zafranoviću u Zagrebu, i Borki Pavićević u Beogradu. Ako vam se ne sviđa, široko vam polje. Ta izjava je opasna, na više nivoa, razotkriva ne samo stav mini-stara, već opšteprihvaćeno pravilo iz kabineta, tamo odakle se lansiraju odluke po kojima (ne)funkcioniše ovo naše “društvo” sad već bez prirode. I nije ispala iz rukava, nije lapsus, ishitrenost, već jedna izuzetno pažljivo skovana misao.
Sad slijedi procjena štete, ne čempresa već političke štete. Pa krizni PR, pa pranje ruku, a sve zavisi koliko su blizu izbori i hoće li partija procijeniti koliko će ljuti biti građani Spuža na njih i hoće li ih opet glasati kao i do sad, u istom broju. Vjerovatno da će se naći neko ko će okriviti onog ispod sebe, pa taj ispod sebe još nekog, sve dok radnik ne okrivi motornu šegu koja je sjekla čemprese. Na kraju će biti kriva Huskvarna, Tomos ili Štilka, zavisi od brenda motorne šege, a mini-star će sigurno svojim antihumorom nastaviti da se šegači sa novinarkama i narodom. Jer, može im bit!
Bonus video:
