Na nevjerovatno sličan način, i gotovo istovremeno, predsjednik SAD Donald Tramp i bregzit uništili su transatlantski konzervativizam. Istina, korijeni američkog konzervativizma nikada nisu bili preduboki, ali je onaj britanski produkt duge i bogate intelektualne tradicije. Zato njegov kraj još i više iznenađuje.
Stari konzervativizam bio je protivnik radikalnih promjena, ali je priznavao da su prilagođavanja novim događajima neophodna, kao činjenicu i da se okolnosti mijenjaju. On je odobravao postepenost u pristupu reformama i odbacivao široke institucionalne promjene objašnjavajući to stavom da je radikalne promjene teško kontrolisati. Konzervativci su bili pragmatičari, nisu se lovili na obećanja o volšebnom rješavanju problema. U skladu s tim pogledom na svijet, sprovođenje krupnih reformi je moguće. Ali njima treba prići tako da se njihove posljedice mogu sagledati i da se, ako se ukaže potreba, čitav proces vrati na početak. Sve to je potpuno suprotno radikalizmu koji odbacuje postupnost i smatra da reforme ne propadaju zbog dopuštenih grešaka već da se to događa zbog nedovoljne odlučnosti u njihovom sprovođenju.
Konzervativni pragmatizam i orijentacija ka konsenzusu u Velikoj Britaniji vremenom su počeli da izazivaju nezadovoljstvo kod radikalnije nastrojenih laburista, ali i kod ultra torijevaca. I jedni i drugi su se žalili da su se velike partije pretvorile u skoro identične produkte “batskelizma” - termin obrazovan od imena konzervativnog mislioca XX vijeka Ričarda Ostina Batlera i umjerenog laburisičkog lidera Hjua Gejtskela.
Prvi britanski političar koji je pokušao da naruši poslijeratni konsenzus bila je premijerka Margaret Tačer: ona je započela rat sa establišmentom koji je, po njenom mišljenju, stajao na putu neophodnih promjena. Ipak, ona ja sačuvala začuđujuću lojalnost metodi postepenosti. Tačer je mogla da izdrži otpor sindikata, ministarstva inostranih poslova i establišmenta iz Sitija zato što se njima bavila pojedinačno. Da se njima istovremeno bavila vjerovatno bi je čekala propast.
Osim toga, Tačer je primjenjivala staromodne konzervativne pristupe u međunarodnoj politici: saveze je smatrala najvažnijim elementom bilo kojeg procesa reformi. Po njenom mišljenju, evropska integracija mogla bi postati moćan mehanizam za postizanje postepenog (a u krajnjem rezultatu vrlo ozbiljnog) progresa na putu ka liberalnijem ekonomskom poretku. Međutim, vremenom je obim reformatorstva Margaret Tačer počeo da razdražuje ljude. Neki konzervativci su počeli da smatraju da se dešava previše promjena pa su u sebi razvili duboku odbojnost prema kompromisima.
Ta se odbojnost jasno pokazala tokom bregzita, koji je neizbježno trebalo da bude analogija revolucije, bez obzira kako i ko pristupa tom procesu. A problem sa revolucijama je taj što one otvaraju vrata za preveliki broj alternativa. Kako se povećava vjerovatnoća radikalnih reformi, tako u društvu dolazi do novih potresa.
Revolucija uvijek pojede svoju djecu, kao što se desilo i u Francuskoj 1790-ih.
Od kako je 1973. Velika Britanija pristupila Evropskom ekonomskom savezu, zakoni, regulacija i metode uprave u toj zemlji i na kontinentu sve su se jače preplitali. I zato je u očima jednog dijela Britanaca bregzit izgledao kao način da se skloniš od svijeta koji se neprestano mijenja. U procesu koji je najvećim dijelom antikonzervativan, ponovo uspostavljanje “suvereniteta” je prvi korak na putu restrukturiranja cjelokupnog političkog i društvenog uređenja.
Ali one racionalnije pristalice bregzita moraju shvatiti da obnova savremenog društva od nule liči na razvijanje sopstvenog programa za obradu teksta a pri tom već možeš da koristiš Microsoft Word. To se pogotovo tiče pravnog poretka.
Fundamentalna promjena kao što je “obnova suvereniteta” zahtijeva odgovore na beskonačni niz trivijalnih pitanja koja, međutim, imaju ozbiljne i nepredvidive posljedice.
Osim toga, bregzit je rezultat koncepta demokratije koji do sada uopšte nije postojao u britanskoj političkoj tradiciji. U stvari, populističke pristalice bregzita raspiruju neprijateljski odnos upravo prema onim institucijama koje su Britaniju stvorile - parlament i vladavina zakona.Tradicionalni britanski pristup demokratiji sažet je u “Govoru pred biračima Bristola”, koji je Edmund Bjork održao 1774. godine. Bjork je tvrdio da zbog toga što je državna politika složena i pretpostavlja mnogo kompromisa, treba birati dobro potkovane poslanike kako bi oni kompetentno izlagali o ovoj ili onoj političkoj odluci. Idealna ilustracija Bjorkove zamisli su poslanici konzervativci (21 čovjek) koje je premijer Boris Džonson nedavno isključio iz partije zato što su odbili da podrže izlazak Britanije iz EU bez sporazuma. Novi antikonzervativni pristup odbacuje parlamentarizam i insistira na doktrini narodnog suvereniteta bez posrednika. Ipak, takva filozofija u praksi ne dozvoljava da se suverenitet realizuje zato što ne nudi nikakve instrumente za upravljanje beskrajnim nizom prozaičnih i vrlo složenih političkih odluka koje vlade moraju da donose svakodnevno. A slavodobitne izjave da će od sada odlučivati “narod” ne pomažu da se izbjegne ta preprereka - jednostavno je nemoguće iznositi svaku političku odluku pred sud javnosti.
Da, naravno, u budućnosti će biti izmišljene tehnologije sa korišćenjem vještačke inteligencije koje će vladama omogućavati da traže mišljenje javnosti o ovim ili onim paketima reformi i pratećim kompromisima. Ali takav oblik narodne demokratije zahtijevaće nivo društvene transformacije koji protivrječi konzervativnom mentalitetu. Osim toga, populističke metode previđaju likvidaciju demokratskih institucija starih već stotinama godina. Osim demokratske zastupljenosti, tradicionalni konzervativizam štiti i princip vladavine zakona bez koga ne može biti ograničenja u vršenju vlasti, bilo da je riječ tiraninu ili revolucionaru-populisti.
Jeziva je slučajnost da je u istom danu spikerka Predstavničke palate SAD Nensi Pelosi saopštila odluku da se započne istraga u slučaju Trampovog impičmenta, a Vrhovni sud Velike Britanije odlučio da je Džonsonovo suspendovanje parlamenta bilo nezakonito. Vjerovatno će autentični konzervativizam pružiti otpor samozvancima-nihilistima koji djeluju u njegovo ime.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
