Odluka predsjednika SAD da povuče američke snage iz Sirije još jedna je posljedica sve većih problema kod kuće i van granica
Posljednja saga američke politike u Siriji koju je aktivirao predsjednik Donald Trump je već viđeno, deja vu. Prošlog decembra on je šokirao Washington iznenadnom odlukom jednostranog povlačenja iz Sirije, nakon telefonskog razgovora s turskim kolegom Recepom Tayyipom Erdoganom. U odgovoru na tu odluku, James Mattis je dao ostavku na mjesto ministra odbrane, ali zahvaljujući iskusnoj taktici razvlačenja, koju su iskoristili Trumpovi savjetnici, nijedan američki vojnik nije napustio Siriju. Ovaj put se, međutim, čini kako je ovim savjetnicima nestalo zečeva za izvući iz šešira.
U vrijeme nevjerovatnog gomilanja grešaka administracije tokom protekle godine, Trumpovi su savjetnici naizmjenično kupovali vrijeme. Prvo je bila uzaludna ideja o “Arapskom NATO-u”, potom je u američko-evropskim razgovorima beznadežno tražen oblik snaga razdvajanja na tursko-sirijskoj granici, američka medijacija među Turskom i Kurdima je bila mrtvorođena, a na kraju kroz američko-turske pregovore nije nađen dogovor o dubini sigurne zone, niti o tome ko će je kontrolirati.
Erdogan, koji je kod kuće pod pritiskom da djeluje zbog problema sirijskih izbjeglica, uvidio je uzaludnost svoje nade u uspostavi sigurne zone kada nije uspio dogovoriti sastanak s Trumpom na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku prošlog mjeseca. Poput drugih stranih lidera, turski predsjednik se nadao kako će zaobići vašingtonski establišment kako bi direktno došao do dogovora s američkim predsjednikom. Često je bio uspješan u tome, najviše se izdvaja to što je zaštitio svoju državu od američkih sankcija nakon što je kupio ruski odbrambeni sistem S-400.
Predsjednikova mudrost bez premca
Upozorenjima proteklih sedmica o turskom upadu u Siriju, koji je spreman, Erdogan je dobio ono što je želio: Trumpovu pažnju. Stoga je posljednji telefonski razgovor dao isti rezultat kao i prošlog decembra: Trump predaje meč u Siriji, iako mu njegov tim za nacionalnu sigurnost govori drugačije. Trump je instinktivno rekao kako se SAD povlači kako bi pustio druge da riješe ovaj problem, što je sigurno izazvalo određenu količinu razočaranja kod Erdogana, koji bi više volio da je SAD uvjerio kurdske borce da se povuku, umjesto da se Turska bori protiv njih u skupom ratu.
I u svojoj “velikoj i mudrosti bez premca”, Trump je na Twitteru objavio kako će zatvoreni borci oružane grupe Islamska država Irak i Levant nekako na čaroban način biti prebačeni iz kurdske u tursku kontrolu i kako će on “u potpunosti uništiti i razoriti tursku ekonomiju” ako Ankara uradi bilo šta “van granica” tokom upada. Mark Esper, koji je nedavno postao ministar odbrane, ne želi ugroziti svoj posao tako što će staviti znak pitanja na odluku Trumpa, pa je stoga zadužio svog pomoćnika da objavi saopćenje kako bi ograničio implikacije ove odluke. Čini se kako postoji sinergija između Espera, državnog sekretara Mikea Pompea i savjetnika za nacionalnu sigurnost Roberta O’Briena u nastojanjima da djeluju u skladu s Trumpovom odlukom, vodeći računa o njegovom borbenom raspoloženju usred usijanog ciklusa za predsjedničke izbore.
Pentagon i State Department suprotno su govorili od Trumpovog populističkog narativa o američkom povlačenju i naveli kako je riječ o razmještanju unutar Sirije, nagovijestivši kako SAD neće učestvovati, niti podržati tursku vojnu akciju, ali i kako je neće ni vojskom zaustavljati. U Trumpovoj administraciji se nadaju kako će prijetnje Bijele kuće sankcijama prema turskoj ekonomiji spriječiti Erdogana da ode predaleko u vojnoj operaciji, bez detalja gdje je tačno crvena linija i bez objašnjenja kako će takva operacija riješiti ono što pregovori Washingtona i Ankare nisu.
Izlazna strategija kao s talibanima
Bez obzira koliko će turska vojska duboko ići, Trump samo odugovlači s odlukom. U nekom trenu će turske trupe obustaviti upad i postaviti kontrolne tačke ili nove granične linije s kurdskim snagama, što će opet tražiti američki angažman, kako bi se odlučilo o načinima održavanja stabilnosti ne bi li se spriječili tursko-kurdski sukobi. Trump, tehnički gledano, pokušava okončati još jednu zaostavštinu svog prethodnika Baracka Obame, koji je balansirao američku podršku kurdskim grupama sa strateškim koristima držanja Ankare kao saveznika. Stoga, povlačenje iz Sirije znači ukupni proizvod osmogodišnje nedosljedne američke politike.
Ostaje da se vidi gdje je američka crvena linija za turski upad i da li će se Kurdi osjećati toliko nesigurno da će skrenuti svoju vjernost ka Moskvi. Pentagon je inicirao telefonski razgovor s ruskim Ministarstvom odbrane kako bi eventualno pričali o ovom problemu, a i Iran se nudi da popuni vakuum nastao odlaskom SAD na sjeveroistočnoj Siriji te upozorava protiv turske akcije. Nadalje, ako Turska želi da međunarodna zajednica finansira njene ambiciozne planove naseljavanja sirijskih izbjeglica kod tursko-sirijske granice, morat će imati veoma inkluzivan pristup, jer jednostrano promjena demografije na silu neće garantirano osigurati i stabilizirati tursko-sirijsku granicu.
Trump je sumirao svoje poimanje stanja tweetom u kojem se kaže kako “smo 7.000 milja daleko” i kako Sirija nije američki problem. Osamnaest godina nakon intervencije u Afganistanu, SAD sada pregovara s talibanima, grupom koju je svrgnula 2001. godine. Zato je jako jasno zašto svako malo Trump traži izlaznu strategiju. Međutim, njegovi savjetnici se sigurno nadaju kako njegov fokus na Siriju neće dugo trajati i kako će se uskoro skrenuti na novi vanjskopolitički izazov ili na neku drugu političku krizu na domaćem terenu.
To da Trump i njegova administracija pjevaju različite pjesme više nije iznenađenje, to je samo još jedan prikaz predsjednika koji se suočava sa sve većom izolacijom kod kuće i koga više van granica ne shvataju ozbiljno. Sirija je tek žrtveno janje za ovog američkog predsjednika pod problemima.
(balkans.aljazeera.net)
Bonus video:
