Prvo je g-din Stoltenberg, sekretar NATO-a, u septembru prethodne godine prezentovao neprecizan podatak, a kao što slijedi: Od kako se pridružila Alijansi prošle godine (Crna Gora), ulaganja stranih investitora iz država članica Alijanse su se udvostručila”,… izvor: https://investitor.me/2018/09/07/stoltenberg-investicije-u-crnoj-gori-udvostrucene-nakon-ulaska-u-nato/ Sekretar Sjeverno-atlantskog pakta nije primijenio hladnoratovsko korišćenje podataka. Biće da su se lokalno poigrali ozbiljnim podacima, pa se u centalu Saveza isporučilo nešto što nalikuje sve-prisutnom “hibridnom” ratovanju, koje se zasniva na besprizornoj manipulaciji sistemskim brojkama.
Uporedivim tragom, prije par dana na skupu oko bezbjednosnih tema, opet se “hibridisalo” ozbiljnim ekonomskim numerima. Podaci iz istraživanja Atlanstkog saveza Crne Gore (DFC-Digitalnog forenzičkog centra) prikazuju da je iz NATO zemalja u CG stiglo oko “…¤1,7 mlrd u periodu od 2013-2018, a iz Ruske Federacije oko ¤0,5 mlrd…” (izvor: https://ascg.me/publikacije/#dfc-publikacije, str. 14). Podaci nekvalitetnog forenzičarenja bez realne osnove u uvezanim podacima, ne mogu se uzeti kao ozbiljno dostignuće za bilo kakve zaključke. Zašto?
Grafike iz uratka relativizuje strukovno fact-check-ovanje, i to po dva osnova: uskogrudosti pristupa i odsutnosti znanja. Pa se nameće ključno pitanje: da li se ekonomski podaci CG mogu objektivno prikazivati na prezentovan način iz ASCG-DFC “istraživanja”?
SDI podaci CG iz jula 2019. sažeti su u tabeli. Precizno prikazuju kretanja stranih direktnih investicija. U Crnu Goru je od 2015. do jula 2019. došlo skoro 3,5 milijardi eura SDI-a. Iz NATO zemalja 1,5 mlrd. eura; iz NO-NATO zemalja 1,7 mlrd; a iz ostalih zemalja (uklj. povjerljivi podaci; nominacija CBCG) 0,3 mlrd. eura. Unutar NO-NATO zemalja je uključen priliv SDI iz Ruske Federacije od nepunih 0,3 mlrd. eura.
Međutim, podaci makroekonomskih kretanja SDI-a bilo koje zemlje ne smiju se sagledavati s ciljem zabašurivanja neodržive pojave, niti sa nivoa nominalnosti podataka priliva. Podacima SDI-a nije uloga da odigraju nadgornjavanje u jalovom hibridisanju. I, prilivi stranih direktnih investicija su strukturno i sistemski relevantne brojke, kojima se ne mogu dostići efekti davnašnjeg Draškovićevog “babe i žabe” (“grandmas and frogs”) momenta.
Sa ekonomskog, bezbjednosnog i javno-odgovornog stanovišta, SDI se moraju sagledavati kroz neto efekat, kad se od ukupnih priliva oduzme ukupni odliv za izvještajni period. U periodu od 2015. do jula 2019. iz Crne Gore se odlilo 1,4 mlrd. eura SDI-a, što je rezultiralo ukupnim neto efektom SDI-a od 2 mlrd. eura, investicija koje su u zemlji iskorišćene za privredne i razne aktivnosti ulaganja u nekretnine.
Međutim, naša “bajka” ružnjikave forenzike se ne završava ovdje. Dva primjera značajnih odliva potpunije objašnjavaju konundrum SDI-a. Konkretni primjeri se odnose na:
- Odliv iz 2016. (prema Norveškoj ili Danskoj, u najvećem dijelu) i
- Odliv iz 2018. (prema Italiji, u najvećem dijelu).
Prvi primjer… Prije više od pola decenije naši poreznici su, nakon kontrole, odredili da telekomunikaciona kompanija mora da plati pozamašan dug (27 mil. eura). Kompanija je postupila saglasno rješenju: platili su definisanu cifru, a kako bi stekli uslove da, slijedeći norme vladavine prava, pokrenu tužbu. Potom su se resorno ministarstvo i poreznici, niz godina nakon uplate poreskog duga utvrđenog poreskim rješenjem, igrali koridorsko-činovničkog premještanja dokumentacije, a kako bi odložili suočenje sa tužbom kompanije. U konačnici, Upravni sud CG je poništio i rješenje poreznika, i drugostepeno rješenje ministarstva, jasno ističući koliko su radili suprotno važećim zakonima u zemlji. Kompanija je učeći iz iskustva saradnje sa institucijama u zemlji odlučila da povuče višedecenijsku akumulaciju, sakupljanu na našem tržištu kao dividend u jednoj transakciji (više stotina mil. eura). Usputno, promijenili su mjesto vlasništva, jurisdikciju kojom se izbjeglo i smanjilo duplo oporezivanje (iz Norveške u Dansku), što je omogućavao zakonski okvir u CG. Čitajući podatke SDI, u 2016. je prikazan priliv od 190 mil. eura (morao se izvršiti povraćaj iz interne banke grupacije), ali se ne vidi odliv po zemlji pojedinačno, pošto je prikazan u agregatnoj cifri odliva SDI-a na nivou ukupnog sistema.
Drugi primjer je još neodrživiji od prethodnog; posebno sa stanovišta uljepšavanja za potrebe ne-forenzike. Prošle godine su prispjele isplate (niz rata) ranijim vlasnicima EPCG-a (susjedi sa druge strane Jadrana). U pitanju su značajni novci; novci koji uključuju sadašnju vrijednost novca, a koja se baš ne poklapa sa političkim spinovanjima da će se ranijim vlasnicima u EPCG vratiti duplo manje od onog što su uložili 2009. Priliv u tabeli zvanične statistike je opet prikazan po zemlji (195 mil. eura; 2017-18), a odnosio se za značajnu investiciju u podmorski kabl, koja je sa realizacijom počela mnogo prije CG ulaska u NATO (2015. i ranije). Odliv je sakupljen za ukupni sistem.
Predstavljeni primjeri dokumentuju da su podaci SDI-a zloupotrijebljeni od predmetne NVO, pa je post-istinita forenzika poslužila za diletantsko prljanje zvanične statistike zemlje. Takvim pristupom se ne dokazuje štetočinstvo Rusije, i izuzetnost NATO-a, nego se unižava kvalitet ekonomija NATO zemalja, kod kojih se slično glumatanje ozbiljnim brojkama ne sprovodi od ozbiljnih profila bezbjedonosne zajednice. Tamo, u NATO zemljama, bezbjednosna zajednica je lider stroge i besprijekorne profesionalnosti; čak i kad se suočavaju sa hibridisanjem oko vrijednosti i razvojnih perspektiva. Zato se treba gorko nasmijati pokušajima “zbirki” podataka, koji su prikupljeni netransparentnim metodologijama lokalnih obrađivača podataka, a koji na takav način lome kičmu stvarnom ekonomskom i privrednom biću Crne Gore.
Sramota je nobilna riječ i odgovorno se ne može atribuirati ridikulnim prezentacijama ekonomskih podataka zemlje. Stoga, za “dok je istine!”, što je moto publikacije koja prlja ekonomiju Crne Gore, treba istaći da nije moto istraživanja(?), koje se bavi činjenicama. A, ako je tako, šta bi trebalo da je strateški potkovana NATO aktivnost u vezi ekonomije-članice? Nije valjda da treba da se (po)vjeruje u nedavne ugovorne aranžmane, po kojima tridesetak pustinjskih autića košta 36 mil. dolara?
Bonus video:
