Hoće li spirala konflikta izmaći kontroli ili ne, zavisi od sposobnosti da se razumiju razmjere neprijateljstva i kao i od postojanja dobre komunikacije. Nažalost, kada je u pitanju sajber konflikt, ne postoji dogovor o obimu ili o tome kako se on odnosi na tradicionalne vojne mere. To što neki smatraju usaglašenom, dogovorenom igrom ili borbom, drugoj strani može izgledati drugačije.
Prije deset godina SAD su za uništenje iranskih postrojenja za nuklerano obogaćivanje umjesto bombi koristile sjaber sabotažu. Iran je odgovorio sajber napadima koji u uništili 30.000 kompjutera Saudi Aramco i poremetili rad američkih banaka. Tog ljeta, nakon što mu je administracija predsjednika SAD Donalda Trampa uvela sankcije, Iran je oborio američku bespilotnu letjelicu. Žrtava nije bilo. U početku je Tramp planirao da odgovori raketnim udarom, ali se u posljednjem trenutku predomislio i izabrao sajber napad koji je uništio glavnu bazu podataka iranske vojske koja je korišćena za ciljanje tankera sa naftom. I ponovo je bilo gubitaka, ali ne i žrtava. Zatim je Iran direktno ili indirektno nanio udar po dva velika saudijska naftna postrojenja koristeći pritom savršenije dronove i krstareće rakete. Bez obzira na to što, po svemu sudeći, žrtava nije bilo, ili su one bile male, napad predstavlja znatno uvećanje troškova i rizika.
Problem percepcije i kontrole eskalacije nije nov. U avgustu 1914. godine velike evropske sile bile su raspoložene za brzi i odlučni “treći balkanski rat”. Vojska je trebalo da se vrati kući do Božića. Nakon ubistva austrijskog prestolonasljednika u junu, Austro-Ugarska je htjela da porazi Srbiju, a Njemačka je svom austrijskom savezniku dala slobodu djelovanja da ga ne bi gledala poniženog. Ali kada se kajzer vratio sa odmora krajem jula i saznao da je Austrija to iskoristila, za njegove napore da se eskalacija zaustavi bilo je već kasno. Ipak, on je računao da će pobijediti i to mu je zamalo pošlo za rukom.
Da su u avgustu 1914. kajzer, car i imperator znali da će svi za malo više od četiri godine izgubiti svoje prijestole i gledati raspad svojih država, oni ne bi ušli u taj rat. Počev od 1945. godine, nuklearno oružje je kristalna kugla u kojoj lideri mogu vidjeti katastrofu koju izaziva veliki rat. Nakon Kubanske krize iz 1962. godine, lideri su shvatli važnost deeskalacije, komunikacije u oblasti kontrole oružja i pravila ponašanja pri regulisanju konflikata.
U sajber tehnologiji, nesumnjivo, nema očiglednih rušilačkih efekata nuklearnog oružja pa to stvara problem druge vrste - ne postoji kristalna kugla. Tokom Hladnog rata velike sile su izbjegavale direktno učešće, ali se to ne odnosi na sajber konflikte. Pa ipak, prijetnja sajber Perla Harbora bila je preuveličana. Većina sajaber konflikta događa se ispod praga ustanovljenog pravilima oružanog sukoba. Oni su prije ekonomski i politički nego smrtonosni. Jednostavno je nemoguće zamisliti da se može prijetiti nuklearnim udarom u odgovor na kinesku sajber krađu intelektualne svojine ili rusko sajber miješanje u izbore.
Prema američkoj doktrini, odvraćanje nije ograničeno na sajber odgovor (mada je to moguće). SAD će odgovarati na sajber napade na domene ili sektore bilo kojim oružjem po svom izboru, prorocionalno nanesenoj šteti. To može varirati od prozivke i sramoćenja do ekonomskih sankcija i kinetičkog oružja. Početkom ove godine nova doktrina “stalnog prisustva” bila je opisana ne samo rušilački napad već i kao pomoć za pojačano odvraćanje. Ali tehničko preklapanje upada u mreže radi prikupljanja obavještajnih podataka ili ometanja napada i izvršavanja operacija kompromitacije često otežava razlikovanje eskalacije i deeskalacije. Umjesto da se oslanjamo na prećutne pregovore, kako to naglašavaju pristalice “stalnog prisustva”, za ograničavanje eskalacije može biti potrebna jasna komunikacija.
Na kraju krajeva, ne možemo se oslanjati na to što imamo dovoljno iskustva da shvatimo šta je to sporazumna konkurencija u sajber prostoru ili ne možemo biti sigurni na koji će način biti tumačena akcije koje u drugim mrežama preduzimaju druge zemlje. Na primjer, rusko sajber miješanje u američke izbore nije bilo sporazumna konkurencija. Sa domenom kakav je sajber, otvorena a ne prećutna komunikacija može proširiti naše limitirano shvatanje granica.
Pregovori o sporazumima za kontrolu sajber oružja su problematični, ali to ne znači da je diplomatija nemoguća. U sajber prostoru razlika između oružja i ne-oružja može se svoditi na jedan red koda i jedan te isti program može se koristiti za legalne i nelegalne ciljeve, u zavisnosti od namjera korisnika. Ali ako to čini nemogućom provjeru tradicionalnih sporazuma o kontroli oružja, opet je moguće ustanoviti ograničenja na određene tipove civilnih ciljeva (a ne oružja) i dogovoriti se o čvrstim pravilima ponašanja koja limitiraju konflikt.
Bilo kako bilo, biće teško podržavati stratešku stabilnost u sajber prostoru. Pošto su tehnološke inovacije brže od onih u nuklearnoj sferi, karakteristika sajber rata je povišeni uzajamni strah od nepredviljivog.
Ipak, vremenom, efikasnija atribucija sudskih ekspertiza može pojačati ulogu kazne; a najbolja zaštita uz pomoć kodiranja ili mašinske obuke može pojačati ulogu preventive i odvraćanja. Osim toga, što države i organizacije počnu bolje da shvataju ograničenja i neodređenost sajber napada, i rastući značaj Internet umreženosti za njihovo ekonomsko blagostanje, proračuni rentabilnosti korišćenja sajber ratova mogu se izmijeniti.
Sve u svemu, u ovoj fazi, ključ za uzdržavanje, upravljanje konfliktima i deeskalaciju u sajber prostoru jeste priznanje da svi imamo još mnogo da naučimo i proširimo proces komunikacije među protivnicima.
Autor je profesor na Univerzitetu Harvard Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
