Ona je šokirana, kaže. Rekla je i jednu rečenicu koja je odzvonila kao udar kutlače o prazan lonac, rečenicu koja kao da pripada magičnom realizmu: “Inspektori sjutra neće biti na terenu”.
To je sva njena moć, toliko je sebi uspjela da dozvoli. Pa kaže da smo čuli samo priče, a da nema konkretnih dokaza. Još jedan rečenica iz Makonda. Načisto briljantna! Ali ona ima ozbiljnu titulu koja je duža od pojedinih rečenica kojima se pokušala čupati, ona je “Generalna direktorica Direktorata za inspekcijski nadzor i licenciranje”. Kakav nadzor i čega licenciranje? Onih inspektora koji trpaju koverte po pet hiljada iz nekoliko puta i to ko zna koliko puta su popili to piće a da nije snimljeno?!
Pu pik ne važi ni audio ni video! Ne važi jer ne odgovara. A generalnoj direktorici Direktorata za inspekcijski nadzor i licenciranje nije svejedno, jer ne zna dokle smije da reaguje, gdje su i u čijem džepu završile koverte, ona se plaši, oči generalne direktorice Direktorata za inspekcijski nadzor i licenciranje govore sve. Strah. Frka. (Ne)odgovornost. Opet frka. Ne igra glas od treme, već od nebranog grožđa. Ili pak, od toga ko je ubrao grožđe, a ko je pravio rakiju i ko je tu rakiju popio.
Fer bi bilo da je generalna direktorica Direktorata za inspekcijski nadzor i licenciranje izgovorila samo jednu riječ, tu čarobnu časnu riječ koja se u takvim situacijama izgovara, riječ koja bi je učinila moralnom vertikalom. Ostavka. Tako se to kaže. Ne kaže se: “Šokirana sam, inspektori sjutra neće biti na terenu”. Jer, izgleda da je bitan samo teren. Ovo izgleda nije država, ovo nisu građani, ovo je teren, i sve je biznis, posao. Zna se, na terenu se igra. Možda je zato tačno u nekom paralelnom univerzumu to što je rekla generalna direktorica Direktorata za inspekcijski nadzor i licenciranje, to iskliznuće od rečenice reklo je više nego sva demagogija koja je prethodila.
Bošković i Juretić, to su samo dva nušićevska lika, i kao što Gospođa Ministarka i danas postoji i živa je, tako je i Crna Gora puna boškovića i juretića. Oni su aktivni na terenu, ima ih na svakoj poziciji, imaju dobru formaciju i na jugu, i u Podgorici i na sjeveru takođe. Igraju boškovići i juretići na terenu već trideset godina.
Usavršili su svoju igru kao Maradona i Pele, kao Mesi i Ronaldo. Šteta što nismo njihove igračke karijere gledali od početka, već ovako ih pratimo kad se pojavi sporadični snimak, koji kako reče generalna direktorica Direktorata za inspekcijski nadzor i licenciranje nije konkretan dokaz, jer su to samo priče za sad. Kad je rekla da se osjeća ružno, suza mi iz oka kanula. Osjeća se ružno. Osjeća se ružno naša draga generalna direktorica Direktorata za inspekcijski nadzor i licenciranje.
Da, u njenoj tituli je nadzor, još jedna čarobna riječ. Tu je i licenca u njenoj tituli, riječ bez koje ne bi bilo ni inspektora. Ali ih ima. I vidjeli smo ih svi, i čuli.
Ako se neko pita zašto se u ovom tekstu ne navodi ime generalne direktorice Direktorata za inspekcijski nadzor i licenciranje, odgovor leži u tome da jednostavno nema potrebe. Kad su igrači na terenu, nekad je dovoljno da nose samo brojeve na dresovima, bez isticanja imena. Na terenu svi su isti.
Bonus video:
