Što da radi jedna srednjoškolska profesorica filozofije kada nema talente i znanja o kreditnim aranžmanima koja baštini aktuelni predsjednik Skupštine…
Slučaj je htio da istovremeno dobijemo dvije medijske slike, sasvim različite ali koje jedna drugu savršeno objašnjavaju.
Dok god budemo imali ovakve političare (vidi: Rivolving Ivan) za ljude poput profesorice iz Bara biće namijenjena samo bijeda. Ali ovaj put ne Bijeda filozofije (Marks vs. Prudon) već Bijeda jedne politike, ili preciznije Bijeda jedne (pseudo) elite. Dva svijeta, dvije realnosti koji egzistiraju naporedo...
Razoružavajuća i časna iskrenost profesorice koja je javno saopštila da objeduje jednom u dva dana i živi od 47 eura mjesečno, nasuprot cinizmu političara čiji se dugovi sa kartica pokrivaju fiktivnim transakcijama, “kombinacijama” u kojima učestvuje više aktera, dok on uporno ponavlja da je sve bilo po zakonu… Kojem? Možda zakonu jačega.
Njegovi krediti bili su tek ukras, potvrda njegove moći, a ona je svojim kreditima pokušavala da pomogne najbližima, da “popravi svijet”, ukljućujući i Crnu Goru. Održavanje filozofske olimpijade smatrala je vrijednim svake žrtve…
Sjećate se, nedavno, ispostavilo se da Predsjednik Crne Gore nije ni znao da ima bankarski dug? Jednoj srednjoškolskoj profesorici filozofije odmah je sve naplaćeno. Samo po zakonu, što bi rekao Rivolving Ivan.
Da nemamo političare kojima treba “zatvarati” kartice kad pretjeraju možda ne bi bio problem organizacija ne jedne nego deset filozofskih olimpijada…
Možda bi tada entuzijasti poput profesorice Jasminke Milošević bili sasvim normalna pojava. Ljudi koji pokušavaju da pomognu, da učine da Crna Gora liči na ozbiljnu državu. Profesorica je svojevremeno bila suorganizator zanimljive akcije, susreta filozofa u Baru… “Crnogorski filozofski kafe: u potrazi za prijateljstvom”, izuzetan događaj iz 2017, kada je Stari Bar ličio na helenske polise.
Nažalost, ovdje političari nisu svjesni (Kako da budu svjesni? Odakle im ta znanja?) kakvu korist Crnoj Gori mogu donijeti ovakve akcije i ljudi posvećeni poput profesorice Milošević.
Evo jednog podsjećanja: zahvaljujući nekim tadašnjim entuzijastima napravljena je i Korčulanska ljetnja škola koja je, šezdesetih godina prošlog vijeka, na jedno jadransko ostrvo dovodila najznačajnije mislioce Evrope u tom trenutku. Vjerovali ili ne, ali, tu su gostovali Ernst Bloh, Anri Lefevr, Herbert Markuze, Jirgen Habermas…
Iz takvog duha je rođen i Praxis, najznačajniji filozofski časopis u ovom dijelu Evrope. Zašto ovo pominjem? Jugoslavija, ona Titova, imala je veliku korist od takvih akcija, čak i kada su vlastima neki segmenti smetali ili nisu bili sasvim po volji. Odgovorna elita katkad je u stanju da preskoči sopstvenu aroganciju. Ali to je napravilo mit o jugoslovenskoj liberalnosti i otvorenosti, koji je itekako odgovarao političkoj eliti… Zato je bilo moguće dovesti bilo koga od velikana, filozofskih zvijezda toga vremena, jer oni su željeli da dođu i vide.
Osvnimo se oko sebe. Nije sve onako kako izgleda u tv prilozima i na gradskim bilbordima.
Priča mi poznanik, generacija rođenih 1975, nekadašnji đak Podgoričke gimnazije - sreo je neki dan u glavnoj ulici legendarnog profesora, jednog od onih koji ostaju u najboljim anegdotama i najdirljivijim sjećanjima. Profesoru nije bilo dobro, ali nije imao za taksi do kuće. Bivši učenik je pozvao taksi i poveo profesora do stana. Nakon toga je pozvao neke od drugova i drugarica iz odjeljenja, one s kojima je i dalje u kontaktu i ispričao im što je doživio. (Ponešto su i preduzeli. Kad nema ko drugi.) Takvi gorki uvidi su prava slika ovoga društva.
Ali, to je zakonomjerno: što je elita pohlepnija i neodgovornija biće sve manje solidarnosti i empatije...
Bonus video:
