Teško je reći šta donosi više zadovoljstva, kada gledate Granadu iz Alhambre ili Alhambru iz Granade. Ovo mjesto nas podsjeća na to šta bi naš svijet mogao da bude ako bismo ljepotu shvatili kao našu najvažniju istinu
Al Kasba - na berberskom sjeveru Afrike ta arapska riječ ozmačava centralno utvrđenje sa vladarevom rezidencijom u gradu. Stari grad se naziva medina. Mavari su u Španiju donijeli i pojam i način gradnje. Alkazaba je utvrđeni dio jednog od najčuvenijih graditeljskih poduhvata islamskog svijeta, svakako najznačajnijeg na evropskom tlu - Alhambre.
Ista ta riječ je do Balkana putovala osmanskim drumovima, da bi se skrasila u Bosni gdje prvobitno označava uži centar grada, ali s vremenom kasaba postaje sinonim za palanku. To je mjesto koje je u cijelom svom biću prožeto skučenim provincijskim duhom. Jezik se na taj način igra sa onim što označava. Dok je Alkazaba u Andaluziji ponosno obećanje neimarskog sklada, samog vrha srednjovjekovne baštine, nagovještaj prostora u kojem su njegovani pjesništvo, učenost i široki vidici, bosanska kasaba je na sasvim suprotnom kraju vrijednosne skale.
O ovome razmišljam dok ulazim u kompleks Alhambre. Dan je oktobarski vreo, na nebu koje je hercegovački plavo nema pokreta ni bijelih tragova. Skoro crni čempresi dolje u Granadi, tačnije, u najstarijoj četvrti Albajzin, gusto posijani po čudesnoj panorami, svojim vršikama pokazuju ka nebeskoj svjetlosti u koju se već sada, oko 11 prije podne, sve utapa.
Granada
Prije nego što su me doveli ovamo na brdo, gdje su se zidine Alhambre uzoholile iznad grada, bio sam i dolje u Granadi, u šarmantnim ulicama, gdje se unutrašnja dvorišta, sjenovite baštice, kafei i prodavnice začina i suvenira smjenjuju u naizgled beskrajnom nizu.
Grad je otprilike veličine Novog Sada, više od četvrtine stanovništva su studenti jer je Granada jedan od najvažnijih španskih univerziteta. „Granad“ je na romanskim jezicima oznaka za crveno. Vjerovatno se blago crvenkasat kamen od kojeg su izgrađene neke kuće u dugoj istoriji grada ponudio kao znak raspoznavanja pa je Granada - crvena ljepotica - dobila svoje ime.
Mada su se, kao i drugdje na jugu Evrope, u gradu smjenjivali gospodari i epohe, od Feničana preko Rimljana, Vandala, Vizantije, Vizigota, docniju svjetsku slavu će steći tek sa pojavom islamskih ratnika iz Magreba. Mavarsko osvajanje Granade se zbilo 711. Njihova vladavina će trajati sve do 1492, nešto manje od osam vjekova.
Od toga su posljednja dva vijeka pod vladarskom lozom Nasrida dovela do procvata. Emirat Granada je ponudio utočište muslimanskim izbjeglicama iz Sevilje i sa sjevera, koje je potisnula katolička Rekonkista. Muhamed I bin Nasr, prvi vladar iz te dinastije, prvi je ostavio svoj građevinski potpis za vječnost u Alhambri.
Sjećanje na Alhambru
Alhambra - i ova riječ je povezana sa crvenom bojom. „Kasr-al-hamra“ na arapskom znači naprosto „crvena palata“. Crvenkasti tonovi u kamenu od kojeg je sazidana citadela vjerovatno su bili odlučujući. Utvrđenje je postojalo i ranije, ali Dvorac i bašte su izgrađeni početkom XIV vijeka. Posao je započeo Muhamed III, a završio Ismail. Ime je izvedeno od arapskog Džanat el Arif - bašta arhitekte. U jednom stihu o drevnim utemeljiteljima Alhambre stoji da se radi o „sinovima plemena Hazradž“ - o poznatom medinskom plemenu iz ranih dana islama.
Sjećam se svojih pubertetskih časova gitare. Mene su, naravno, tada više zanimali Cepelini sa njihovim „Stepenicama ka nebu“ od svega što je dolazilo iz Španije. Ali kada sam prvi put na Radio Beogradu čuo „Sjećanje na Alhambru“ ta kompozicija me je očarala i pokazala mi da je možda bolje da se ostavim muzičkih snova - jer nikada ne mogu biti tako dobar da „ispjevam“ na gitari to što je već uradio Fransisko Tarega. Ovaj virtuoz na španskoj gitari i kompozitor imao je sreće da ga je jedna bogata dobrotvorka pozvala u Granadu. Tamo je njegov talenat upio nestvarnu ljepotu mjesta i to pretvorio u zvuk. Još tada, kao dječak, znao sam da jednom moram da posjetim mjesto koje u ljudima izaziva takve akustične asocijacije. I evo me sada, više od četiri decenije od prvog slušanja Taregine kompozicije, tu. Suočen sa istom nestvarnom ljepotom ja ću najprije da zanemim. I da pola dana šetam od Kapije vina do Dvorišta blagoslova, od Dvorca lavova do ljetnje rezidencije mavarskih vladara - Heneralife.
Nije Fransisko Tarega jedini koji je umjetnički reagovao na mističan sklad ovog mjesta. Španski kompozitor Manuel de Falja je 1916, dok se svijet gušio u krvi, napisao simfonijsku impresiju za klavir i orkestar „Noći u vrtovima Španije“. Prvi dio je izuzetan muzički odgovor na Heneralife.
Igra ponosnog koraka
A i Granada jezdi snovima muzičara. Granada - tierra soflara por mi! Nježna zemljo moja! Tako jedan meksički umjetnik, Avgustin Lara, 1932. slavi ovaj grad pjesmom koju će pjevati slavni glasovi na svjetskim binama od Sinatre do Pavarotija.
Dole, uz reku, bolje reći potok Rio Doro, sa čije su lijeve strane na brdu u Alhambri stolovali sultani, a sa desne strane rasla čaršija sa baštama punim nara, čempresa i šadrvana, na jednom trgu putnik naiđe na spomeničku figuru u patetičnom pokretu. Tek toliko da se podsjeti da je Granada jedno od ključnih mjesta za nastanak flamenka. Igrač ovjekovječen spomenikom ispod Alhambre je Mario Maja Fahardo. Rođen je 1937. u Kordobi, a umro 2008. u Sevilji. Živio je između Madrida i Njujorka, proplesao je cijelom Latinskom Amerikom. Granada ga slavi kao najrođenijeg. Jer je ovdje, upravo u bivšoj mavarskoj, a onda romskoj četvrti Sakramonte, nastala jedinstvena verzija flamenka. Gitanos - Romi - koji su svoje kuće uklesavali u meke stijene, dodali su svoj začin andaluzijskoj mješavini mirisa, zvukova, ukusa i boja.
Ostavite balkon otvoren
Dolje, u gradu je avgusta 1936. uhapšen Frederiko Garsija Lorka. Kao i tadašnji gradonačelnik Granade. Kao i general koji je odbio da se priključi klerofašističkim falangama generala Franka. Kao i mnogi drugi.
Sjećam se knjižice iz majčine kućne biblioteke - Krvava svadba. Dugo sam tražio priliku da zavirim u nju mimo majčinog budnog pogleda - jer je to bila lektira za odrasle. Kada sam najzad to uradio jednog popodneva - nisam puno razumio. Ali sam čitao i čitao. Docnije je pjesnička zbirka Ciganski romasero bila izvor romantičnih citata. Lorka je bio neka vrsta španskog Jesenjina.
Za pjesnika nije bilo milosti. Odozgo, sa tvrđave, u vreo dan, zamišljam još vreliji dan tog avgusta, izvode ga iz kuće prijatelja u Granadi sa kojima je odrastao. Odvoze ga sljedećeg dana u zoru van grada na mjesto gdje će ga kraj puta strijeljati i baciti u jarak, pa zatrpati. Pjesnik je mnogo prije tog jutra zapisao: „Umrem li ostavite balkon otvoren./Dijete narandže jede./(Vidim sa svog balkona)/Kosac žito kosi./(Čujem sa svog balkona.)/Umrem li,/Ostavite balkon otvoren.“
Istorija proždire, ponekad ljepota ostaje
Za pjesnika nije bilo milosti. Kao što milosti nije bilo za jevrejske stanovnike Granade, koje je muslimanska rulja linčovala godine 1066. Arapske hronike kažu da je stradalo nekoliko hiljada duša. To je opomena svim simplifikatorima kada kažu da su mavarske državne tvorevine uvijek bile ideal multikonfesionalne trpeljivosti dok je u Evropi vladao mrak. Mnogi periodi zaista su bili takvi. Ali onda dođe dan kada nekoliko hiljada ljudi strada jer se mole drugom bogu. To je bio prvi veliki pogrom Jevreja na evropskom tlu.
Takav dan je svanuo i sa hrišćanskim predznakom, godine 1499. kada je Kardinal iz Toleda Gonzalo Himenez de Sisneros naredio da se na glavnom trgu u Granadi napravi lomača od arapskih knjiga. U gradu gdje se skoro osam vjekova skupljala mudrost, pjesništvo, astronomija, filozofija, medicina, teologija - sva ta mudrost je planula za jedan dan. Plamen je užario i srca ljudi kojima uništavanje knjiga nije bilo dovoljno. Pa su posegnuli za vratovima živih ljudi. Opet Jevreja. Još jedan pogrom, ovaj put sa mirisom paljevine. I gubitak u svim naučnim i duhovnim disciplinama koji će Evropljane lišiti nekih osnovnih znanja za nekoliko vjekova.
Odozgo, sa vrha Alhambre, kao sa balkona vječno otvorenog prema snežnim vrhovima Sijera Nevade; tu gdje voda razgovara sa tišinom, a sunce sa vodom i kamenom, gdje miriše zimzeleno bilje, a cvijeće kao tepih prekriva zidove, zaklopim oči i moje nozdrve osjete plamen koji ždere slova. Čujem oštra naređenja nabusitih generala da ubiju pjesnika. Do mene kroz nepoznato čulo dopiru krici jevrejske djece. Vidim prašinu iz koje izranjaju kolone hrišćana - raseljavaju ih na sjever Afrike. Pa kolone muslimanskih izbjeglica koje najprije stižu drumovima sa zapada. A potom, nakon pada Emirata, opet izlaze iz grada ka jugu, da se više ne vrate. Romi uz sve to igraju flamenko kao da se bore za život, a virtuozi španske gitare koji su odavde, kao Andres Segovija, prekrivaju svijet arabeskama zvuka. Koje se pretvaraju u arabeske mirisa, pa ukusa - tri svjetske religije ovdje su zajedno smišljale recepte koji su nezamislivi bez začina: korijander, kumin, oraščići, badem, med…
Već u času kada odlazim odavde znam da sam doživotno zaražen čežnjom za ovim mjestom.
Čovječanstvo, pa tako i Andaluzija, kao njegov dragulj, ili Granada sa Alhambrom kao samo jezgro dragulja, imaju protivrječnu i strašnu istoriju. Na pozadini takve istorije ljepota Alhambre, ali i činjenica da je ona preživjela, jeste čudo koje nam svijetli kao podsjećanje šta bi naš svijet mogao da bude ako bismo ljepotu shvatili kao našu najvažniju istinu.
Galerija
Bonus video:
